O Hobit filmovima sam već pisao u više navrata prije, obično sa zaključkom da bome baš i ne valjaju. Sa koncem trilogije i, nadam se, Jacksonovog angažmana u Međuzemlju, mogu te filmove napokon rezimirati kao cjelinu i iznjeti najoštriju kritiku koju sam do sada ikada izrekao za bilo koji film: ove adaptacije služe na štetu izvornog materijala.
Smatram veoma znakovitim to što je podnaslov trećeg filma promjenjen iz There and Back Again (izvorni podnaslov knjige) u The Battle of the Five Armies, ti filmovi doista jesu otišli toliko daleko od Tolkienovog romana. Zašto mu idu nauštrb? Postavite se u poziciju djeteta koje obožava ove filmove jer su veliki i "smješni", te se okuražilo uzeti tu arhaičnu knjigu u ruke i pročitati ju. Sve scene koje dijete voli neće naći u knjizi. Nema patuljaka koji izlaze iz zahoda, nema strašnog Azoga, nema hrabrog Legolasa. Najgore će proći djevojčice kojima je vila Tauriel najdraža jer će doći do kraja knjige i morati potražiti na internetu da saznaju kako taj lik ne postoji. Ta će djeca držati knjigu nepotpunom, krivom i, u konačnici, lošom. 1:0 za film. Bravo, Petere Jacksone, zadužio si Hollywood.
Također bih dodao da je film trajanjem svojeg finala skinuo s trona maratonsku konačnu šoru iz Transformersa 3, jer Hobit počne sa bitkom pet vojski i ne staje dok svi ne umru. Konkretno svi u publici. Od dosade. Oću reć da ne valja, jel.
Da zaključim, nema razloga da Hobita gledate u kinu. Isplati ga se, međutim, maznuti sa interneta kad se pojavi online jer tome kako je film podigao standard za glupa sranja valja posvjedočiti.
Nema komentara:
Objavi komentar