Ispod haube: Trodimenzionalni urbani strip

Strip je medij s kojim se ljudi obično sretnu tokom djetinjstva. Oni koji ga zavole, zavole ga rano i bez puno razmišljanja uživaju u bogatstvu doživljaja koje deveta umjetnost može pružiti. Skromna učinkovitost stripa kao sredstva pripovijedanja je, naravno, jedna od njegovih velikih snaga, ali korisno je ponekad zapitati se i teška pitanja o toj umjetnosti koju toliko volimo. Čovjek se iznenadi do kakvih odgovora dođe! Pa ako ćemo se već okušati u postavljanju velikih pitanja, najbolje je početi od onog primarnog: što je strip?

Fotografija na vrhu članka prikazuje skulpturu Trodimenzionalni urbani strip, djelo umjetnice Nade Orel postavljeno 1984. godine. Žičana konstrukcija, sveukupno visoka 2,2 m, prikazuje dvoje stiliziranih ljudi koji se rukuju, te razmijene riječ-dvije. Iznad njihovih glava, unutar strip oblačića, u zraku visi razgovor:
-Zdravo! Kamo ideš?
-U galeriju "Događanja"!
Ova je skulptura smještena ispred Kulturnog centra Peščenica (u sklopu kojeg se spomenuta Galerija događanja i nalazi), no postojala je i druga, gotovo identična, koja se nalazila nešto dalje. Uklonjena je uslijed oštećenja, a jedina razlika u prikazanom tekstu je bila ta što je prva rečenica glasila: "Hej! Kamo žuriš?"
Sama ideja skulpture je doista simpatična. Objedinjuje uloge oglasa i umjetničkog djela, te se poigrava sa medijem koji je čvrsto etabliran u javnoj svijesti - mnogi se prolaznik nedvojbeno našao osupnut, razmišljajući: "Trodimenzionalni strip? Što sve neće izmisliti!"
Samo, je li to strip? Što je strip? Zašto je to uopće bitno? Ovim ćemo se pitanjima baviti danas, dok pokušavamo naći odgovore ispod haube devete umjetnosti, gdje se događa magija koja ju pokreće. U današnjoj epizodi: Trodimenzionalni urbani strip!

Pitanje "Što je strip?" se može učiniti trivijalnim svakome tko je čitao Kako čitati strip, popularni strip-o-stripu, veliku studiju medija koju je napisao i nacrtao Scott McCloud. Autor se sa tom nedoumicom uhvatio u koštac na samom početku, ponudivši definiciju koja je trebala odagnati sve sumnje. Testiranje nekih od njegovih postulata će uvelike biti okosnica današnje analize. Za McClouda je strip, dakle: "Crteži i druge slike supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske reakcije u čitatelja." Do toga je došao krenuvši od ranije definicije Willa Eisnera, prema kojoj je strip jednostavno umjetnost slijeda. McCloud i sam tvrdi da je Eisnerova definicija adekvatna u većini situacija, no svoju izdvaja kao bitnu jer čini razliku između stripa i srodnih medija. Njegovoj se definiciji može štošta prigovoriti (primjerice, što ako svojim stripom želim izazvati emocionalnu reakciju u čitatelja?), no zanimljiva je poradi stvari koje spominje, kao i stvari koje prešućuje, što ju u isto vrijeme čini i vrlo specifičnom i veoma širokom. Primjerice, ničime ne iziskuje od stripa da sadržava riječi ili strip oblačiće, što je tekovina medija koju često uzimamo zdravo za gotovo. Time ujedno obuhvaća nijeme stripove kakve radi primjerice Jason...

...ali i brojna umjetnička djela koja bi laiku bila neočekivana. Naime, okosnica McCloudove definicije je onaj "supostavljene u namjerni slijed" dio, njegova ideja da je strip prvenstveno definiran slikama koje su namjerno supostavljene (doslovno, postavljene jedna do druge) u prostorni slijed na nekakvom fizičkom mediju (npr. listu papira ili kompjutorskom monitoru), za razliku od, primjerice, animiranih filmova, gdje su individualni kadrovi supostavljeni kronološki i izmjenjuju se jedan za drugim. Autorova namjera da čitamo jedan kadar (sliku) prije, a drugi nakon toga, unatoč tome što ih vidimo nekoliko od jednom, je ono što čini strip. On se očituje u toj hijerarhiji - slijedu. Utoliko strip ne mora imati boju, riječi, superjunake, nakladu, pa čak ni priču - samo evidentnu namjeru prema kojoj su individualne slike supostavljene u slijed. Tako da, ukoliko se vodite McCloudovom definicijom, svaka crkva na svojim zidovima ima izložen strip - križni put!

Postaje križnog puta su slike, supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacija - točno po definiciji. Neki drugi primjeri koji se prema McCloudu kvalificiraju kao strip su egipatski zidni oslici, reljefi na starorimskim trijumfalnim stupovima, te slavna Tapiserija iz Bayeuxa. Strip, na kraju krajeva, nije nastao iz hira - medij koji danas znamo pod tim imenom je vrhunac evolucije vizualnog pripovijedanja koja se izrodila iz potrebe naših drevnih predaka da prenesu više informacija nego što stane na jednu sliku, ili zabilježe više od jednog događaja: umjesto jednog crteža - više njih, povezanih sadržajem!
Sve do sada spomenuto možemo prikazati na primjeru. Zašto ovo prema McCloudovoj definiciji nije strip?

Zašto ovo jest?

Gornja slika je Whaam! Roya Lichtensteina. Donja je stranica iz stripa All-American Men of War #89. Kako smo do sada vidjeli, nije činjenica što je Whaam! ulje na platnu ono što ga diskvalificira da bude strip, već nešto drugo: ta slika nije ničemu supostavljena. Lichtensteinova je slika nastala kao kombinacija motiva iz starih DC-jevih ratnih stripova (ako vas zanima više, jedan od oštećenih autora, Russ Heath, je o tome napravio kratki strip), te ponajviše nalikuje zadnjem kadru gore prikazane table. Unatoč tome što Whaam! krase brojne stripovske tekovine, poput teksta u didaskalijama, vidljive onomatopeje i popularnog "stripovskog" crteža, ništa od toga nije spomenuto u McCloudovoj definiciji. Sve je to izlišno. Strip se očituje u kontekstu koji si supostavljene slike međusobno daju i utoliko Whaam! nije strip. Reći da jest, insinuirati da spomenute pozajmljene tekovine od te slike čine strip, bi značilo da i, primjerice, ovu Strigelovu sliku valja proglasiti stripom jer su anđelove riječi vidljive na traci koja se vijuga iz njegovih usta:

Scott McCloud, zapravo, iz istog razloga izričito izdvaja karikature od jednog kadra iz definicije, inzistirajući kako one nisu strip. Tako da Gary Larson, koliko god duhovit bio, prema McCloudu u načelu nije strip-autor nego karikaturist.

Kritičari su ga u više navrata pokušavali osporiti sa različitim argumentima, jednog od kojih bih se rado i sam dotako. Što je s ovim?

To je kadar iz stripa All-Star Superman kojeg je nacrtao Frank Quitely. Očito, radi se o tek jednom kadru u širem stripu, no zamislite da se ne radi o trapavom Clarku Kentu, već da je ova pasica objavljena kao samostalni kaiš novinskog stripa o nekakvoj bezimenoj šeprtlji. Bi li to bio strip? To je naizgled jedan kadar, ali glavni se lik u njemu pojavljuje čak sedam puta. Što sad? Gdje je supostavljenost? Postoji li slijed?

McCloud se, zapravo, i toga neizravno dotakao, konkretno onda kada je pričao o gorespomenutoj Tapiseriji iz Bayeuxa:

Tapiserja iz Bayeuxa je remek-djelo anglosaske umjetnosti, sedamdeset metara dugačka romanička tapiserija iz jedanaestog stoljeća koja kroz slike i popratni tekst priča o normanskom osvajanju Engleske. Scott McCloud ju izdvaja kao povjesno strip-ostvarenje, no, slično kao i gornja tabla iz All-Star Supermana, naizgled se radi o jednom kadru u kojem se isti likovi neobjašnjivo pojavljuju mnogo puta. McCloud tvrdi da su, unatoč tome što nema granica kadrova, scene jasno odijeljene sadržajem. Utoliko bi se Tapiserija iz Bayeuxa mogla prikazati pobliže stripu ovako:

A kadar iz All-Star Supermana ovako:

Oba su primjera strip prema McCloudovoj definiciji. Dakle, došli smo do zaključka: u slučaju nedoumica tražimo sadržajne jedinice - kadrove, te potom slijed. Po istom ključu, slično kao što gornja Striegelova slika nije strip, Masacciov Porezni novčić jest:

Obzirom na sve to, kako Trodimenzionalni urbani strip prolazi u okršaju sa ovom definicijom? Već sam spomenuo da McCloud stripom smatra i trake reljefa sa rimskih trijumfalnih stupova...

...pa vjerojatno ne bi bio zatečen trodimenzionalnom prirodom sporne skulpture. Dakle ako njena žičana forma prolazi kriterij "crteža ili drugih slika", i definitivno prenosi informacije i izaziva estetsku reakciju, uspijeva li ostvariti i taj sveti gral McCloudove definicije, slijed? Je li ta skulptura ičemu supostavljena?

Naočigled, na skulpturi Nade Orel nisu vidljivi nikakvi skriveni kadrovi koje bi sadržaj odvojio - interakcija figura je jedna kratka radnja. Kako smo na primjeru Lichtensteinovog Whaam!-a vidjeli da devetu umjetnost ne čini puki stripovski žargon, poput ovdje prisutnih govornih oblačića, možemo sa sigurnošću zaključiti da se u ovom slučaju definitivno ne radi o stripu.

Jelda?

Možda. Možda ne. Bacite oko na ovu tablu iz Adventures of Superman #10:

Prije nego išta kažem, samo bih se htio nadiviti tome kako je stvar krasno ispripovijedana, te čestitati cjelokupnom čovječanstvu na tome koliko smo uznapredovali u razumijevanju stripa. Ovako nešto je teško dokazati, no uvjeren sam da bi takva tabla prije sto godina bila nečitljiva. Danas je sve jasno kao dan!

Dakle prikazuje Supermana u posjetu dječjoj bolnici, pri čemu od pijeska i krpe napravi plašt sa kopčom za oboljelu djevojčicu. Međutim, taj je niz događaja prikazan u dva horizontalna slijeda: gornja galerija malenih kadrova koji prikazuju detalje, te donja scena koja objedinjuje tehnički tri kadra i prikazuje istu radnju u globalu. Obzirom da je iz konteksta jasno kako se ne radi o dvije bolnice ili nekakvom flashbacku, kako ovo valja čitati? Možemo li dokučiti slijed koji je autor zactao? Kada bismo probali pratiti nekakvu kronologiju događaja, dobili bismo ovakav košmar od slijeda:

Počinje dolje, ide gore, okreće se, vraća, krivuda... To gotovo sigurno nije red čitanja kako ga je autor zamislio. Realnije je pretpostaviti nekakav ležerni, mekani slijed pri kojem oko prati tekst i perifernim vidom upija informacije sa kadrova ispod i iznad u isto vrijeme. Postoje i složeniji primjeri! Pogledajte ovu kompoziciju iz stripa We3:

Libim se to uopće nazvati tablom; mnoštvo malih kadrova ovdje služe kao komentar glavnoj akciji koja se odvija u pozadini. Štoviše, tu scenu iza, gdje robo-pas napada džip, možemo opet razdijeliti na kadrove po sadržaju, obzirom da se subjekt u njoj pojavljuje pet puta. Postoji li slijed kojim treba čitati te male kadrove? Koliko je značajna izmjena udaljenosti među individualnim kadrovima? Je li uopće bitno da ih pročitamo, obzirom da prvi od malih kadrova dijelom izlazi sa formata stranice, naizgled dajući do znanja da bi ih moglo biti još koje ne vidimo?

Što sa ovom tablom iz Promethee, koja se može čitati i u smjeru kazaljki na satu i obrnuto?

To su dva namjerna, suprotna slijeda! Je li to duplo strip? Poništavaju li se slijedovi pa to nije strip? McCloud kratko priča o nečemu sličnom, ideji razgranatih stripova gdje čitatelj bira smijer čitanja, no koliko je onda bitna namjera u njegovom namjernom slijedu, ukoliko se krajnje djelo ne pokorava volji autora, već hirovima individualnog čitatelja?

Što sa Žeželjevim art stripovima, kakav je primjerice Reflex?

Slike se ovdje izmjenjuju naizgled proizvoljno i nepovezano, a slijed nije naznačen apsolutno ničim, pa čak ni riječima "The End" na jednom kraju. Kulturna konvencija, naša i autorova, je jedini razlog zašto čitatelj taj strip lista s lijeva na desno. McCloud se ovoga ovlaš dotiče sa predloženim "non-sequitur" tipom prijelaza iz kadra u kadar, no za isti ne daje ni jedan primjer, već krajnje teoretsku obranu da čitatelj sam nalazi vezu između crteža zahvaljujući naročitoj alkemiji koja se događa među kadrovima. Ovime opet potkopava vlastitu definiciju - čiju namjeru prati slijed u stripu, autorovu ili čitateljevu?

U ovom se trenutku čini da smo sve dalje od odgovora na prva dva pitanja koja smo si zacrtali na početku analize, pa predlažem da se za promjenu uhvatimo u koštac s trećim: zašto je sve to uopće bitno?

Ustanoviti što slijed znači za McCloudovu definiciju je presudno utoliko što, ako se vodimo istom, on čini razliku između stripa i svih ostalih vizualnih umjetnosti. Slijed je ono što ga odvaja. Ukoliko talentirani strip autori nastave sa ovakvim hvalevrijednim eksperimentima, Scott McCloud će možda morati revidirati svoju definiciju u nešto nalik "crteži i druge slike supostavljene u kontekst, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske (ili emocionalne) reakcije u čitatelja." To nije neočekivano. Kako je čovjek sam rekao:

Međutim, postoji nešto što sve ove rasprave o formi ne spominju. Možemo zauvijek debatirati što stripove čini drukčijima, no bitnije je, rekao bih, zapitati se što ih čini posebnima. Kako ja to vidim, od svih umjetnosti strip je najintimnija. Svako veliko umjetničko djelo je, naravno, u prvom redu vrlo osobno iskustvo, no čitati strip podrazumijeva izolaciju. Možete otići na predstave ili gledati filmove u društvu, možete poslušati koncert sa prijateljima, možete se diviti cjelokupnosti krasnog slikarskog ili kiparskog djela zajedno sa svim drugim posjetiteljima muzeja. U danima prije televizije, obitelji bi se skupljale oko ognjišta i slušale dok bi netko čitao knjigu. Ali ne možete nekome čitati strip, ne možete u isto vrijeme prenositi sadržaj riječi i slike, dojam crteža, osobni tempo. Čak i kada nekolicina klinaca zbije glave oko jednog Batman stripa, svaki se od njih nađe sâm licem u lice sa svojom prvom umjetnošću.

Je li Trodimenzionalni urbani strip Nade Orel onda na kraju strip ili nije? Ima li sa ičime biti supostavljen? Možda! Jer, kako je bilo spomenuto, nekada je ta skulptura bila jedna od dvije. Je li jedna bila kopija druge ili njen nastavak? Jesu li skulpture bile namjenjene promatranju određenim redoslijedom? Postoji li razlog zašto je jedna bila na krajnje javnom mjestu, livadi, a druga u zatvorenom prostoru, atriju? Prikazuju li istog ljubitelja umjetnosti u dvije etape njegovog puta do Galerije događanja, vodeći pritom promatrača sa sobom? Je li uništena skulptura bila prvi kadar istinskog trodimenzionalnog urbanog stripa?

Teško je reći. Autor je, kako nas uči Roland Barthes, mrtav, no to se načelno odnosi na sadržaj djela, ne na njegovu formu. Smatram da u ovom slučaju nije grijeh za odgovorima posegnuti na sam izvor. Nada Orel iduće godine ima zakazanu retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, te joj sva ova pitanja tamo namjeravam i postaviti.

Stay tuned, true believers!

Ispod haube: A Prayer to the Sun

Kako više ne lipsam pod jarmom portala za kojeg sam prije recenzirao, slobodan sam u ovoj rubrici pričati o kojem god stripu hoću. To znači da ćemo u ovom nastavku Ispod haube zaviriti u jedan od mojih omiljenih remek-djela devete umjetnosti, te po prvi puta podrobnije promotriti jedan uzoriti primjer, umjesto da učimo na tuđim greškama. U današnjoj epizodi: Molitva Suncu.

A Prayer to the Sun je kratki strip Edvina Biukovića i Darka Macana, objavljen 2000. godine (u slučaju prvospomenutog autora, posthumno) u sklopu antologije Weird War Tales Special. Dobio je nominaciju za Eisnerovu nagradu, te je neupitno najbolji hrvatski strip. Mogu se ja zauvijek kleti u Barbarina Blaža, no dođe vrijeme kada se treba uozbiljiti i reći što je što. Blaž je jeben. Molitva je nenadjebiva.

Toliko od recenzije. Prije nego nastavimo dalje, izvolite pročitati strip. Ponovo, ako treba. Uploadan je na internet i ima samo osam stranica. Pročitajte pa se vratite.
Krasna stvar. Potresna. Vrhunski izvedeno, besprijekorna ciklička struktura (strip doslovno počinje jutrom poslje u prvom kadru nakon vođenja ljubavi večer prije u zadnjem kadru), a ona fora sa duplom kronologijom (radnja počinje u svitanje i završava se u suton, pri čemu pratimo ratove u pravilnom kronološkom redosljedu od zore civilizacije do sadašnjosti) je odmah na prvu impresivna. Maestralan strip. I također, revolucionarno koristi jezik medija. Kako točno? Pa...
Alan Moore je jedan od velikih inovatora što se tiče devete umjetnosti. U svojim stripovima stalno koristi tehnike kojima želi pokazati kako se radi o naročiom načinu pripovjedanja, koji ne može biti vjerno prenesen ni u jedan drugi medij. Slavni strip-u-stripu u Watchmenima, ona retro-kronološki-lateralna priča sa zgradom u Tomorrow Stories, svi oni čudnovati eksperimenti u Promethei – kristaliziranje crteža u fotografiju u višim sferama stvarnosti, kadrovi kao elementi nezavisne kompozicije (primijetite da se ova tabla može čitati i u smjeru kazaljki na satu i suprotno), cijela jedna priča ispričana u trakama zakrenutim za 90°, cijeli onaj tarot nastavak... Danas bih se međutim osvrnuo na njegovu ideju kohezije riječi i slike u stripu, na način da se jedna na drugu međusobno referiraju sadržajem, no ne i značenjem. Stitch je napravio krasnu analizu na primjeru Watchmena i Morrisonovog Multiversityja, pročitajte i to pa se vratite.
Sve jasno? Kewl.
Stvar je u tome da, iako se radi o hvalevrijednim eksperimentima koji su neosporivo proširili naše shvaćanje onoga što strip jest (McCloud to naziva formalizmom), što se tiče običnog čitatelja, tu se radi o fintama. Ono što se kod takvih eskapada događa je da sam jezik stripa postaje prominentan element u vlastitom mediju. To znači da je čitatelj cijelo vrijeme svjestan da čita nekakav neobično ispripovjedan strip, umjesto da se uživi u radnju i zaboravi da lista stranice. To može biti i dobro i loše. Uzmite opet Prometheu za primjer – taj je strip bio veliki Mooreov magijski manifest, istraživanje strukture stvarnosti kako on to vidi iz svojeg čarobnjačkog laboratorija u Nedođiji. Utoliko je spomenuto eksperimentiranje bilo (uglavnom) sjajno iskorišteno – table su posavljene standardno dok prate događaje na Zemlji, te počnu izgledati divlje čim se radnja preseli u spomenute više sfere stvarnosti (ili kada se glavna heroina preobrazi u svoj magični alter-ego). Vidite kako to funkcionira? Priča je na Zemlji – čitatelj je uronjen u radnju i zanemaruje da bulji u pigment na papiru; priča se preseli u više sfere stvarnosti – čitateljevo se stanje svijesti povisi, zajedno sa radnjom se izdigne iznad svijeta na stranicama stripa u kojem je do maločas boravio. Genijalno! No onda je došao onaj nastavak u trakama pod 90° i stvar je počela štucati. Čitatelj dvadesetak stranica prati tu priču sa sporednim superjunačkim likovima koji rješavaju nekakvu frku, dvadesetak stranica mora nespretno držati strip i izvoditi akrobacije da okreće stranice, dvadesetak stranica trpi tu fintu i čeka da se isplati. Čeka uzalud. Taj je nastavak bio osjetno slabiji, nije iskoristio gorespomenuti gambit sa povišenom svijesti jer se odvijao na Zemlji, te je samo frustrirao čitatelja koji je morao izmisliti skroz novi način da lista strip. Poanta je bila da epizoda svojim formatom i frivolnom pričom evocira filmske blockbustere, konkretno adaptacije superjunačkih stripova, no na kraju je ispala samo finta. Nije funkcioniralo.*
Slično tako, ranije spomenuta kohezija nije čak ni finta – to je interna fora. Kada ju skužite ili vam ju netko prokaže (hvala, Stitch), ona postaje samo hvastava gesta vještog autora i mala posveta publici koja kuži. Je li to izvedivo samo u jeziku stripa? Možda. Služi li da ikako osnaži stranicu? Ne bih rekao.
Sve sam Vam ovo ispripovjedao kao kontekst za slijedeće otkriće: Molitva Suncu ide upravo kontra toj Mooreovoj kohezivnoj finti. Proučite strip još jednom, ali ovog puta pročitajte sam tekst i pregledajte same slike. Ocjenite ih kao samostalne elemente. Sviće li Vam?**
Tekst bez slike postaje čista besmislica, a kadrovi bez teksta mijenjaju kontekst i strip dobiva sretan kraj – zadnji lik preživi. Zašto je to? Zato što ovaj strip o ratu niti jednom ne spominje riječ rat. Utoliko izdvojen tekst gubi svoju temu, a izdvojeni kadrovi svoje značenje. Umjesto da se riječ i slika neprestano međusobno referiraju kao kod Moorea, ovdje se one nadopunjuju. Umjesto kohezije, sinergija. I nije postignuta usiljenim ili objesnim eksperimentiranjem sa medijem, nego jednim razumijevanjem istoga i staloženom odmjerenošću. Možete li zamisliti kako bi se taj strip čitao da su rečenice nakrcate referencama na mačeve, oklope i puške? Bio bi farsa! Ovaj je strip toliko briljantan jer je ispripovjedan na način koji je moguće samo u ovom mediju, bez da je od toga napravio dernek. Bolji je jer ne koristi finte da se pravi važan.

* Čisto da preduhitrim tip Mooreovih obožavatelja za koje se nadam da ne postoje, one koji bi mi htjeli dati do znanja da je ta epizoda namjerno loša, jer je Moore vokalni kritičar superjunačkih filmova: odrastite i dopustite svom idolu da odrasta kao autor. Moore nije proklet bezgrešnošću.
** Klasik!

Ispod haube: Tamo gde pogled ne dopire...

Moje internet recenzije za web-portal Čitaj me od sada čitajte ekskluzivno na Mejo Strip Blogu! :P
Pukla ljubav, ubuduće recenzije idu ovdje zajedno s analizom. Danas obrađujemo Tamo gde pogled ne dopire..., nekakav meh francuski strip. Oni koje zanima kritika, mogu vidjeti recenziju klikom na gunb:

Tamo gde pogled ne dopire... je strip.
Zapravo, to je srpsko izdanje francuskoga stripa. Priču su napisali Georges Abolin i Oliver Pont, od kojih je potonji cijelu stvar također i nacrtao. Ofarbao ga je Jean-Jacques Ghagnaud. Pročitao sam ga ja.
To je otprilike sve što sa sigurnošću mogu reći o ovom stripu. Umjesto čvrstih dojmova, ostavio mi je samo pitanja. Tko su ti Francuzi? Za koga je ovaj strip? O čemu se u njemu radi? Zašto je preveden? Je li ikoga uopće briga? Mene nije. Ne sjećam se kada je zadnji put neki strip u meni izazvao toliku letargiju. Ne mogu smoći snage niti da oformim suvislo mišljenje o njemu. Jedva sam se kilavo natjerao da ispišem ove retke jer možda uštedim koji sat nekome tko ga je planirao pročitati. Dakle da vidimo mogu li se sjetiti ičega o tom stripu koji mi već blijedi iz pamćenja...
Où le regard ne porte pas..., kako se zove u izvorniku, je priča o četvoro prijatelja. Ispričana u dva dijela, radnja premošćuje dvadeset godina, pri čemu se prva polovica odvija 1906., a druga 1926. godine. Obitelj dječaka Vilijama seli iz Engleske u malu talijansku luku gdje njegov otac planira postati veliki ribolovac. Klinjo tamo upoznaje još troje dječurlije, sprijateljuje se s njima, puši narkotike, te priziva magijske vizije sa čarobnim talismanom. Ispada, naime, da su svo četvoro rođeni na isti dan, te također da je djevojčica iz grupe, Liza, godinama ranije našla nekakav začarani artefakt. Prije nego se dogodi išta zanimljivo vezano uz ijedno od toga, autori nas počaste sa otprilike bezbroj stranica gdje klinci idu na kupanje, šetaju po obali i dure se jedni na druge. Tek se pred sam kraj prvog dijela dogodi nekakav pičvajz zbog koje se prijatelji raziđu.
Dvadeset godina kasnije, Liza je u Istambulu i zove prijatelje k sebi nakon spontanog pobačaja. Ne vidjevši se cijelo to vrijeme, komentiraju kako dva desetljeća nisu napravili ništa naročito, te objeručke pristanu pratiti Lizu u neku džunglu, ne bi li našli njenog dečka koji je nestao. Tokom putovanja i potrage, doznajemo više o herojima i njihovom čarobnom totemu, dogode se neke stvari, i onda strip završi. Odmah potom, nestane iz čitateljevog sjećanja.
Crtež je bez veze. U načelu nikada nije problematično loš ali odaje dojam usiljene stilizacije. Odrasli i djeca kao da žive u dva različita stripa, gdje se prvi diče lošom superjunačkom anatomijom, a drugi nespretnom imitacijom šablona Prestona Blaira (model "cute character"). Lica zaslužuju poseban spomen, jer svako izgleda kao posveta Picassu – Oliver Pont shvaća ljudske glave kao krumpire na koje valja proizvoljno zalijepiti oči, uši, nos i usta. Pozadine se uvelike svode na obrise, a dubinu prikazuje kulisno. Možda najveći crtačev problem je to što ne zna dobro tuširati, to jest, ne zna crtati tako da prilagodi olovku tušu. Rijetke scene magijskih vizija izgledaju osjetno bolje jer su ostavljene u olovci. Pro tip za remake, gospodine Pont: nacrtajte priču olovkom, a tih par stranica vizija potuširajte.
Priča i tekst su gori. Radnja jedva postoji – može svesti na nekoliko natuknica i autori samozadovoljno ostavljaju brojne misterije nerazriješene. To ne mora biti loše, postoje brojne priče koje su takav format izvele izvrsno, no poanta je da čitatelje u tom slučaju mora zanimati koji su odgovori na ta pitanja. Ovdje o tome nema govora. Prikladno radnji, likovi su također u potpunosti nezanimljivi, a Vilijamov unutarnji monolog u cijelom prvom poglavlju je apsolutno nekonzistentan tome kako djeca govore i razmišljaju. Ton ovog stripa mi je isto u potpunosti nejasan. Za koga je pisan? Dječje druškanje iz prvog poglavlja sugerira mlađu publiku, no drugo poglavlje ima nasilje i krv i pobačaje. Dakle odrasli? No priča je i dalje u potpunosti jednostavna avantura, pa onda ipak djeca? Bit će da je to. Tamo gde pogled ne dopire..., bebina prva ezoterija!
Svjetla točka stripa je kolor, koji je na momente izveden doista raskošno. Ghagnaud je odradio korektan posao, iako se za moj ukus malo previše često oslanja na sigurnu paletu ispranih zemljinih tonova. Pa ipak, dovoljno je hrabar da nebo i more talijanske obale oslika jarkom, azurnom plavom, a džunglu drugog poglavlja obuče u blistavo ruho smaragdne zelene. Brojni bi koloristi danas isto izveli u sivoj i smeđoj.
Dakle ispada da se o Tamo gde pogled ne dopire... ipak može štošta reći. Radi se o nenaročitom stripu sa nezanimljivom pričom i neimpresivnim crtežom. Općeniti dojam koji ostavlja je krajnje školski, poput produkta maksimalnog napora od strane talentiranog amatera. Ali Autor Oliver Pont je, ispostavlja se, industrijski veteran, pa se ne može skrivati iza takvog plemenitog neuspjeha. U konačnici, ovaj je strip zanatski mediokritet koji će čitatelja ostaviti toliko ravnodušnim da će poželjeti da je lošiji, ako ništa onda da barem bude pamtljiv. Čitajte Borgesa ako Vam je do magičnog realizma, Tamo gde pogled ne dopire... nije vrijedan energije potrebne da ga se lista.

Zaboraviti.

*******

Iskreno vam preporučam recenziju kao zanimljivije štivo od onoga kojeg obrađuje, no ne zaboravite zašto smo ovdje - da podrobnije promotrimo i učimo iz nježnih mehanizama koji devetu umjetnost pogone ispod haube. Predmet istraživanja nam je danas strip Tamo gde pogled ne dopire...

Danas bih pričao o pripovjedanju. Široka je to tema kojoj je mjesto i u brojnim raspravama nevezanima uz strip, kao što ponekad nema mjesta za nju u raspravama samo o stripu. Deveta je umjetnost, na kraju krajeva, spoj dva elementa - crteža i slijeda. Ne, kao što možete često čuti, crteža i teksta ili crteža i priče. Strip ne mora imati priču. Može ju imati ako autor hoće i priču se može ispripovjedati kroz strip, no ne mora je uopće biti. Pogledajte, recimo, neke od Žeželjevih ezoteričnijih strip-kolaža.
Tamo gde pogled ne dopire..., međutim, ima kakvu-takvu priču. Ako bacite oko na recenziju možete malo i saznati o istoj, no evo bitan dio: stvar je ispripovjedana u dva dijela, od kojih se prvi odvija 1906., a drugi 1926. godine. Radnja preskoči dva desetljeća kada se prijatelji iz Italije ponovo okupe u Istambulu. Sasvim razumljivo, jedan drugoga pitaju čime su se bavili tokom minulog vremena, na što svaki od njih ukratko kaže kako su im životi bili dosadni. Nisu radili ništa posebno.
Evo sad pitanja za milijun dolara: zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine?
Sjetite se što smo zaključili u prošloj epizodi ove rubrike: "Strip je vizualni medij i sve što je vidljivo na neki način utječe na čitatelja - čak i ako on toga nije svjestan." To se tiče načina na koji ljudi razmišljaju, u svemu tražimo značaj i svrhu. Psi se ne pitaju "Koji je smisao života?" ili "Zašto smo ovdje?", to jest "Što sve to znači?" Svinje ne briju na horoskop. Tako da kada autor gradi stripovski svijet u koji će kročiti čitateljeva mašta, mora uzeti u obzir da mu strip čita čovjek i da će ga ta pitanja pratiti. "Što to znači?" Svaki kadar radnje čitatelju ulazi u um kroz filtar tog pitanja. Ako autor vrijedi, znati će odgovoriti.
Dakle, zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine? Zašto je autor radnju smjestio u to vremensko razdoblje? Zašto je ovu priču bilo nemoguće ispričati u suvremenom kontenstu? Kako zora 20. stoljeća informira radnju? Što to znači?
Tamo gde pogled ne dopire... nema nijedan odgovor. Radnja se primarno odvija u primorskom selu i tropskoj džungli, obje lokacije koje su kroz stoljeća ostale neizmijenjene. Strip u načelu nije trebao ni reći kada se točno odvija, što bi ga zapravo i spasilo od golemog logičkog čvora. Sjećate se, naime, kako su likovi rekli da nisu radili ništa naročito tokom dvadeset godina kada se nisu vidjeli? Između 1906. i 1926. godine? Ima li netko svježe iz osnovne škole tko bi znao reći koji se bitan događaj dogodio u tom razdoblju? Evo mig: počinje na "P" i završava na "rvi svjetski rat."
Kako su dva scenarista zaključili da Veliki rat ne zaslužuje ni spomen, nije mi jasno. To je suštinski događaj koji je obilježio dotično razdoblje na globalnoj razini! Definirao je stoljeće! Gdje su likovi bili da ih nije zahvatio, na Mjesecu?
Vremensko razdoblje u kojem se ovaj strip odvija, dakle, ne samo da ne informira radnju, nego ni likove koji u njemu žive. To je površni ukras za priču bez dubine koji nije uspio učiniti ništa da više angažira čitatelja. La belle époque i Prvi svjetski rat su neopisivo zanimljiva povijesna razdoblja koje scenaristi nisu znali nikako iskoristiti. Umjesto toga, likovi se veru po hridima i potucaju po prašumi.
Dakle današnja je lekcija da treba propitivati i razmišljati. Neprestano. Smatram da netko tko radi novi strip, kao i s bilo kojim drugim umjetničkim medijem, mora tom poslu pristupiti pretpostavljajući da će plod njegovog truda postati bezvremensko remek-djelo koje će ga nadživjeti stoljećima i biti razlog zašto mu ime neće nestati iz povijesti. U tu svrhu, prečaci neće poslužiti - umjetnik mora dati sve od sebe. Nijedan element ne smije biti uključen slučajno ili proizvoljno, sve treba biti u službi cjeline. Stvaralac treba razmotriti to što obrađuje i uvijek se pitati "Što to znači?"

Kao poseban bonus, evo moje zagonetke za one koji su pročitali strip i žele braniti crtež: ima li Vilijam u drugom poglavlju proćelavo čelo i povučeno vlasište ili punu glavu riđih lokni?

Ispod haube: Nao Brown

Iznenađenje! Počeo sam pisati recenzije za internet portal Čitaj me!
Prva recenzija: Nao Brown

S tim na umu, o svakom se stripu da razglabati na razini koja je korisna isključivo nadobudnim autorima, te dosadna prosječnom čitatelju. U tu ću svrhu na blogu objavljivati adendume recenzijama na citajme.com, u kojima ću iznijeti podrobnija zapažanja za zainteresirane. Strip kao medij je, naime, beskrajno fascinantan kada pomnije promotrite mehaniku koja ga pokreće, te ćemo u ovim segmentima raditi upravo to - gledati ispod haube ne bi li razumjeli gracioznu magiju u srcu ove umjetnosti. Ono malo što znam ili zaključim ću podijeliti s Vama u nadi da će nekome koristiti, a meni će za ego biti korisno dati ljudima platformu da me prozovu ako serem. Dobrodošli u Ispod haube! U ovoj epizodi: Nao Brown!

Na tehničkoj razini, Nao Brown je neobično podvojen strip - možemo na njegovim stranicama naći i majstorska rješenja i početničke greške. Autor na više mjesta nalazi kreativne načine da odjednom prikaže ekstremno udaljene planove, presijeca velike scene jarcima da rastereti kadar, te vješto koristi razmještaj didaskalija kao oblak isprekidanih misli oko glave naslovne junakinje (à la Miller ali statično). S druge strane, već je na prvoj stranici počinio smrtni grijeh pisanja stripova sa golemom količinom riječi koju je na nju natrpao. Strip je naročit medij zbog sinergije slike i teksta; ako autor ne zna pripovijedati slikama, onda bi trebao napisati knjigu. Alan Moore je slavno osmislio mjeru za broj riječi u svojim stripovima. Naravno da ne postoji jedan pravi način za raditi stripove, no metoda koja funkcionira za takvog velikana je dobro mjesto da započnemo analizu. Prema Mooreu je, dakle, maksimalan broj riječi po stranici oko 250, ravnomjerno raspoređen po kadrovima; a maksimalan broj riječi u individualnom balončiću je 25. Za usporedbu, prva stvar koju u Nao Brown čitamo je debeli blok teksta od 48 riječi. To je daleko previše, obezvrijeđuje sliku i ubija mi volju za daljnjim čitanjem. No ako je taj gaf na prvoj stranici nestručan, biser na samom kraju stripa je upravo neoprostiv - četiri stranice su ispunjene crtežem knjige sa tekstom kojeg autor očekuje da pročitamo. To nije strip. Činjenica da vidimo nacrtane stranice knjige i prste koji ju drže otvorenom nikako ne služi jeziku medija; autor od nas i dalje očekuje da čitamo esej.
Kao što sam rekao u recenziji, Dillonov crtež je u konačnici predobar za vlastito dobro. Strip je vizualni medij i sve što je vidljivo na neki način utječe na čitatelja - čak i ako on toga nije svjestan. Vrsta crteža, primjerice, nosi značenje nevezano uz motive na pojedinim kadrovima. Vrckavi crtež Billa Wattersona paše dječjim pustolovinama Calvina i Hobbesa, drhtave linije Charlesa Schulza su u službi toga da kroz Peanutse razrađuje svoje osobne psihoze, minuciozni "kolaži" Sergia Toppija daju tempo njegovim tablama usporavajući čitateljevo oko i time njegove stripove pretvaraju u jedno meditativno iskustvo... Ako strip izgleda kao Nao Brown - ljubavlju oslikan akvarelom, sa likovima realističnih proporcija koji nastanjuju uvjerljiv i detaljan svijet - onda on poručuje čitatelju da mu ima nešto za pokazati. Nao Brown tu podbacuje. Spomenuo sam da je Dillon fulao priliku da to nadoknadi sa Naovim psihotičnim epizodama, pa za slučaj da čita, dao bih mu pokoji savjet koji može iskoristiti kad će raditi remake. U ovakvom slučaju u načelu postoje dva rješenja: izvesti epizode nalik ostatku priče ali mnogo, mnogo krvavije, kako bi se postigao šok uslijed jakog kontrasta; ili cijeli strip nacrtati grublje, te epizode izvesti grozno i alegorijski, kao što to radi primjerice Justin Green. Za strip u kojem glavna junakinja razmišlja o čedomorstvu, Nao Brown je iznenađujuće kukavički - libi se pokazati zube i proliti krv.
Također sam spomenuo veliku manu scenarija - radnja prati Nao u onome što se čini kao najmanje zanimljivo razdoblje njenog života. Dano nam je do znanja da je ona netom prije početka stripa prekinula vezu sa dečkom koji ju je varao i odsjela kod oca u Japanu, a priča završava sa letimičnim pregledom prometne nesreće koja ju zadesi na samome kraju i post scriptumom u kojem Nao objavi čitatelju da je sad bolje. Fantastično. Dakle nismo vidjeli niti kako se protagonistica nosi sa izlaskom iz trule veze i ocem s kojim nikada nije imala dobar odnos, niti kako se nakon nesreće njen um liječi dok joj se tijelo oporavlja. Umjesto toga smo dobili miševe, pokvarene perilice i nepreuzete pošiljke. Postoji često ponavljana mudrost koja se tiče pisanja i ide ovako nekako: "Je li ovo što se događa tvojim likovima najzanimljivija stvar u njihovom životu? Ako nije, zašto ne čitamo to?" Nao Brown je živi dokaz toga da je pitanje na mjestu.