ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

Ispod haube: Tamo gde pogled ne dopire...

Moje internet recenzije za web-portal Čitaj me od sada čitajte ekskluzivno na Mejo Strip Blogu! :P
Pukla ljubav, ubuduće recenzije idu ovdje zajedno s analizom. Danas obrađujemo Tamo gde pogled ne dopire..., nekakav meh francuski strip. Oni koje zanima kritika, mogu vidjeti recenziju klikom na gunb:



Iskreno vam preporučam recenziju kao zanimljivije štivo od onoga kojeg obrađuje, no ne zaboravite zašto smo ovdje - da podrobnije promotrimo i učimo iz nježnih mehanizama koji devetu umjetnost pogone ispod haube. Predmet istraživanja nam je danas strip Tamo gde pogled ne dopire...

Danas bih pričao o pripovjedanju. Široka je to tema kojoj je mjesto i u brojnim raspravama nevezanima uz strip, kao što ponekad nema mjesta za nju u raspravama samo o stripu. Deveta je umjetnost, na kraju krajeva, spoj dva elementa - crteža i slijeda. Ne, kao što možete često čuti, crteža i teksta ili crteža i priče. Strip ne mora imati priču. Može ju imati ako autor hoće i priču se može ispripovjedati kroz strip, no ne mora je uopće biti. Pogledajte, recimo, neke od Žeželjevih ezoteričnijih strip-kolaža.
Tamo gde pogled ne dopire..., međutim, ima kakvu-takvu priču. Ako bacite oko na recenziju možete malo i saznati o istoj, no evo bitan dio: stvar je ispripovjedana u dva dijela, od kojih se prvi odvija 1906., a drugi 1926. godine. Radnja preskoči dva desetljeća kada se prijatelji iz Italije ponovo okupe u Istambulu. Sasvim razumljivo, jedan drugoga pitaju čime su se bavili tokom minulog vremena, na što svaki od njih ukratko kaže kako su im životi bili dosadni. Nisu radili ništa posebno.
Evo sad pitanja za milijun dolara: zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine?
Sjetite se što smo zaključili u prošloj epizodi ove rubrike: "Strip je vizualni medij i sve što je vidljivo na neki način utječe na čitatelja - čak i ako on toga nije svjestan." To se tiče načina na koji ljudi razmišljaju, u svemu tražimo značaj i svrhu. Psi se ne pitaju "Koji je smisao života?" ili "Zašto smo ovdje?", to jest "Što sve to znači?" Svinje ne briju na horoskop. Tako da kada autor gradi stripovski svijet u koji će kročiti čitateljeva mašta, mora uzeti u obzir da mu strip čita čovjek i da će ga ta pitanja pratiti. "Što to znači?" Svaki kadar radnje čitatelju ulazi u um kroz filtar tog pitanja. Ako autor vrijedi, znati će odgovoriti.
Dakle, zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine? Zašto je autor radnju smjestio u to vremensko razdoblje? Zašto je ovu priču bilo nemoguće ispričati u suvremenom kontenstu? Kako zora 20. stoljeća informira radnju? Što to znači?
Tamo gde pogled ne dopire... nema nijedan odgovor. Radnja se primarno odvija u primorskom selu i tropskoj džungli, obje lokacije koje su kroz stoljeća ostale neizmijenjene. Strip u načelu nije trebao ni reći kada se točno odvija, što bi ga zapravo i spasilo od golemog logičkog čvora. Sjećate se, naime, kako su likovi rekli da nisu radili ništa naročito tokom dvadeset godina kada se nisu vidjeli? Između 1906. i 1926. godine? Ima li netko svježe iz osnovne škole tko bi znao reći koji se bitan događaj dogodio u tom razdoblju? Evo mig: počinje na "P" i završava na "rvi svjetski rat."
Kako su dva scenarista zaključili da Veliki rat ne zaslužuje ni spomen, nije mi jasno. To je suštinski događaj koji je obilježio dotično razdoblje na globalnoj razini! Definirao je stoljeće! Gdje su likovi bili da ih nije zahvatio, na Mjesecu?
Vremensko razdoblje u kojem se ovaj strip odvija, dakle, ne samo da ne informira radnju, nego ni likove koji u njemu žive. To je površni ukras za priču bez dubine koji nije uspio učiniti ništa da više angažira čitatelja. La belle époque i Prvi svjetski rat su neopisivo zanimljiva povijesna razdoblja koje scenaristi nisu znali nikako iskoristiti. Umjesto toga, likovi se veru po hridima i potucaju po prašumi.
Dakle današnja je lekcija da treba propitivati i razmišljati. Neprestano. Smatram da netko tko radi novi strip, kao i s bilo kojim drugim umjetničkim medijem, mora tom poslu pristupiti pretpostavljajući da će plod njegovog truda postati bezvremensko remek-djelo koje će ga nadživjeti stoljećima i biti razlog zašto mu ime neće nestati iz povijesti. U tu svrhu, prečaci neće poslužiti - umjetnik mora dati sve od sebe. Nijedan element ne smije biti uključen slučajno ili proizvoljno, sve treba biti u službi cjeline. Stvaralac treba razmotriti to što obrađuje i uvijek se pitati "Što to znači?"

Kao poseban bonus, evo moje zagonetke za one koji su pročitali strip i žele braniti crtež: ima li Vilijam u drugom poglavlju proćelavo čelo i povučeno vlasište ili punu glavu riđih lokni?

4 komentara:

Bob kaže...

Meni se čini da su dosta tih francuskih strip-albuma koji su dopadljivo nacrtani radili nekakvi likovi koji su "iznad takvih buržoaskih koncepata kao što je pričanje priče sa smislom". :D Ovaj tim ovdje je očigledno jedan od tih.

Mejo kaže...

Foux du Fafa!

Filip kaže...

Da, logičko pitanje je na mjestu, iako možda nije toliko bitno da bi sad zbog toga pala cijela priča.
Ja sam ga davno kupio, pročitao, osjetio mučninu (zbog onog kraja) i spremio na policu.
Mučnina je trajala par dana pa je prošla, kao i sjećanje na taj strip. Nije bogznašto.

Mejo kaže...

Ta bi se omaška i dala pregrmiti, zato je i nisam spomenuo u samoj recenziji. No ako se bacamo u analizu, takvo što ne smije proći nekažnjeno.
Slično kao što si i sam uvidio, te što sam spomenuo, najveći grijeh ovog stripa je taj što je toliko nenaročit. Daj mi ambiciozne neuspjehe, grandiozne pothvate koje je na propast osudila oholost autora, daj mi bombastične gluposti za koje je umjetnik mislio da su filozofija! Takva su djela barem hvalevrijedna u svojem pokušaju da se otrgnu od jarma mediokriteta. Priča poput ove, potpuno sigurna i prozaična, je najgori oblik podbačaja: dosada za celu porodicu.