Ispod haube: Tamo gde pogled ne dopire...

Moje internet recenzije za web-portal Čitaj me od sada čitajte ekskluzivno na Mejo Strip Blogu! :P
Pukla ljubav, ubuduće recenzije idu ovdje zajedno s analizom. Danas obrađujemo Tamo gde pogled ne dopire..., nekakav meh francuski strip. Oni koje zanima kritika, mogu vidjeti recenziju klikom na gunb:

Tamo gde pogled ne dopire... je strip.
Zapravo, to je srpsko izdanje francuskoga stripa. Priču su napisali Georges Abolin i Oliver Pont, od kojih je potonji cijelu stvar također i nacrtao. Ofarbao ga je Jean-Jacques Ghagnaud. Pročitao sam ga ja.
To je otprilike sve što sa sigurnošću mogu reći o ovom stripu. Umjesto čvrstih dojmova, ostavio mi je samo pitanja. Tko su ti Francuzi? Za koga je ovaj strip? O čemu se u njemu radi? Zašto je preveden? Je li ikoga uopće briga? Mene nije. Ne sjećam se kada je zadnji put neki strip u meni izazvao toliku letargiju. Ne mogu smoći snage niti da oformim suvislo mišljenje o njemu. Jedva sam se kilavo natjerao da ispišem ove retke jer možda uštedim koji sat nekome tko ga je planirao pročitati. Dakle da vidimo mogu li se sjetiti ičega o tom stripu koji mi već blijedi iz pamćenja...
Où le regard ne porte pas..., kako se zove u izvorniku, je priča o četvoro prijatelja. Ispričana u dva dijela, radnja premošćuje dvadeset godina, pri čemu se prva polovica odvija 1906., a druga 1926. godine. Obitelj dječaka Vilijama seli iz Engleske u malu talijansku luku gdje njegov otac planira postati veliki ribolovac. Klinjo tamo upoznaje još troje dječurlije, sprijateljuje se s njima, puši narkotike, te priziva magijske vizije sa čarobnim talismanom. Ispada, naime, da su svo četvoro rođeni na isti dan, te također da je djevojčica iz grupe, Liza, godinama ranije našla nekakav začarani artefakt. Prije nego se dogodi išta zanimljivo vezano uz ijedno od toga, autori nas počaste sa otprilike bezbroj stranica gdje klinci idu na kupanje, šetaju po obali i dure se jedni na druge. Tek se pred sam kraj prvog dijela dogodi nekakav pičvajz zbog koje se prijatelji raziđu.
Dvadeset godina kasnije, Liza je u Istambulu i zove prijatelje k sebi nakon spontanog pobačaja. Ne vidjevši se cijelo to vrijeme, komentiraju kako dva desetljeća nisu napravili ništa naročito, te objeručke pristanu pratiti Lizu u neku džunglu, ne bi li našli njenog dečka koji je nestao. Tokom putovanja i potrage, doznajemo više o herojima i njihovom čarobnom totemu, dogode se neke stvari, i onda strip završi. Odmah potom, nestane iz čitateljevog sjećanja.
Crtež je bez veze. U načelu nikada nije problematično loš ali odaje dojam usiljene stilizacije. Odrasli i djeca kao da žive u dva različita stripa, gdje se prvi diče lošom superjunačkom anatomijom, a drugi nespretnom imitacijom šablona Prestona Blaira (model "cute character"). Lica zaslužuju poseban spomen, jer svako izgleda kao posveta Picassu – Oliver Pont shvaća ljudske glave kao krumpire na koje valja proizvoljno zalijepiti oči, uši, nos i usta. Pozadine se uvelike svode na obrise, a dubinu prikazuje kulisno. Možda najveći crtačev problem je to što ne zna dobro tuširati, to jest, ne zna crtati tako da prilagodi olovku tušu. Rijetke scene magijskih vizija izgledaju osjetno bolje jer su ostavljene u olovci. Pro tip za remake, gospodine Pont: nacrtajte priču olovkom, a tih par stranica vizija potuširajte.
Priča i tekst su gori. Radnja jedva postoji – može svesti na nekoliko natuknica i autori samozadovoljno ostavljaju brojne misterije nerazriješene. To ne mora biti loše, postoje brojne priče koje su takav format izvele izvrsno, no poanta je da čitatelje u tom slučaju mora zanimati koji su odgovori na ta pitanja. Ovdje o tome nema govora. Prikladno radnji, likovi su također u potpunosti nezanimljivi, a Vilijamov unutarnji monolog u cijelom prvom poglavlju je apsolutno nekonzistentan tome kako djeca govore i razmišljaju. Ton ovog stripa mi je isto u potpunosti nejasan. Za koga je pisan? Dječje druškanje iz prvog poglavlja sugerira mlađu publiku, no drugo poglavlje ima nasilje i krv i pobačaje. Dakle odrasli? No priča je i dalje u potpunosti jednostavna avantura, pa onda ipak djeca? Bit će da je to. Tamo gde pogled ne dopire..., bebina prva ezoterija!
Svjetla točka stripa je kolor, koji je na momente izveden doista raskošno. Ghagnaud je odradio korektan posao, iako se za moj ukus malo previše često oslanja na sigurnu paletu ispranih zemljinih tonova. Pa ipak, dovoljno je hrabar da nebo i more talijanske obale oslika jarkom, azurnom plavom, a džunglu drugog poglavlja obuče u blistavo ruho smaragdne zelene. Brojni bi koloristi danas isto izveli u sivoj i smeđoj.
Dakle ispada da se o Tamo gde pogled ne dopire... ipak može štošta reći. Radi se o nenaročitom stripu sa nezanimljivom pričom i neimpresivnim crtežom. Općeniti dojam koji ostavlja je krajnje školski, poput produkta maksimalnog napora od strane talentiranog amatera. Ali Autor Oliver Pont je, ispostavlja se, industrijski veteran, pa se ne može skrivati iza takvog plemenitog neuspjeha. U konačnici, ovaj je strip zanatski mediokritet koji će čitatelja ostaviti toliko ravnodušnim da će poželjeti da je lošiji, ako ništa onda da barem bude pamtljiv. Čitajte Borgesa ako Vam je do magičnog realizma, Tamo gde pogled ne dopire... nije vrijedan energije potrebne da ga se lista.

Zaboraviti.

*******

Iskreno vam preporučam recenziju kao zanimljivije štivo od onoga kojeg obrađuje, no ne zaboravite zašto smo ovdje - da podrobnije promotrimo i učimo iz nježnih mehanizama koji devetu umjetnost pogone ispod haube. Predmet istraživanja nam je danas strip Tamo gde pogled ne dopire...

Danas bih pričao o pripovjedanju. Široka je to tema kojoj je mjesto i u brojnim raspravama nevezanima uz strip, kao što ponekad nema mjesta za nju u raspravama samo o stripu. Deveta je umjetnost, na kraju krajeva, spoj dva elementa - crteža i slijeda. Ne, kao što možete često čuti, crteža i teksta ili crteža i priče. Strip ne mora imati priču. Može ju imati ako autor hoće i priču se može ispripovjedati kroz strip, no ne mora je uopće biti. Pogledajte, recimo, neke od Žeželjevih ezoteričnijih strip-kolaža.
Tamo gde pogled ne dopire..., međutim, ima kakvu-takvu priču. Ako bacite oko na recenziju možete malo i saznati o istoj, no evo bitan dio: stvar je ispripovjedana u dva dijela, od kojih se prvi odvija 1906., a drugi 1926. godine. Radnja preskoči dva desetljeća kada se prijatelji iz Italije ponovo okupe u Istambulu. Sasvim razumljivo, jedan drugoga pitaju čime su se bavili tokom minulog vremena, na što svaki od njih ukratko kaže kako su im životi bili dosadni. Nisu radili ništa posebno.
Evo sad pitanja za milijun dolara: zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine?
Sjetite se što smo zaključili u prošloj epizodi ove rubrike: "Strip je vizualni medij i sve što je vidljivo na neki način utječe na čitatelja - čak i ako on toga nije svjestan." To se tiče načina na koji ljudi razmišljaju, u svemu tražimo značaj i svrhu. Psi se ne pitaju "Koji je smisao života?" ili "Zašto smo ovdje?", to jest "Što sve to znači?" Svinje ne briju na horoskop. Tako da kada autor gradi stripovski svijet u koji će kročiti čitateljeva mašta, mora uzeti u obzir da mu strip čita čovjek i da će ga ta pitanja pratiti. "Što to znači?" Svaki kadar radnje čitatelju ulazi u um kroz filtar tog pitanja. Ako autor vrijedi, znati će odgovoriti.
Dakle, zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine? Zašto je autor radnju smjestio u to vremensko razdoblje? Zašto je ovu priču bilo nemoguće ispričati u suvremenom kontenstu? Kako zora 20. stoljeća informira radnju? Što to znači?
Tamo gde pogled ne dopire... nema nijedan odgovor. Radnja se primarno odvija u primorskom selu i tropskoj džungli, obje lokacije koje su kroz stoljeća ostale neizmijenjene. Strip u načelu nije trebao ni reći kada se točno odvija, što bi ga zapravo i spasilo od golemog logičkog čvora. Sjećate se, naime, kako su likovi rekli da nisu radili ništa naročito tokom dvadeset godina kada se nisu vidjeli? Između 1906. i 1926. godine? Ima li netko svježe iz osnovne škole tko bi znao reći koji se bitan događaj dogodio u tom razdoblju? Evo mig: počinje na "P" i završava na "rvi svjetski rat."
Kako su dva scenarista zaključili da Veliki rat ne zaslužuje ni spomen, nije mi jasno. To je suštinski događaj koji je obilježio dotično razdoblje na globalnoj razini! Definirao je stoljeće! Gdje su likovi bili da ih nije zahvatio, na Mjesecu?
Vremensko razdoblje u kojem se ovaj strip odvija, dakle, ne samo da ne informira radnju, nego ni likove koji u njemu žive. To je površni ukras za priču bez dubine koji nije uspio učiniti ništa da više angažira čitatelja. La belle époque i Prvi svjetski rat su neopisivo zanimljiva povijesna razdoblja koje scenaristi nisu znali nikako iskoristiti. Umjesto toga, likovi se veru po hridima i potucaju po prašumi.
Dakle današnja je lekcija da treba propitivati i razmišljati. Neprestano. Smatram da netko tko radi novi strip, kao i s bilo kojim drugim umjetničkim medijem, mora tom poslu pristupiti pretpostavljajući da će plod njegovog truda postati bezvremensko remek-djelo koje će ga nadživjeti stoljećima i biti razlog zašto mu ime neće nestati iz povijesti. U tu svrhu, prečaci neće poslužiti - umjetnik mora dati sve od sebe. Nijedan element ne smije biti uključen slučajno ili proizvoljno, sve treba biti u službi cjeline. Stvaralac treba razmotriti to što obrađuje i uvijek se pitati "Što to znači?"

Kao poseban bonus, evo moje zagonetke za one koji su pročitali strip i žele braniti crtež: ima li Vilijam u drugom poglavlju proćelavo čelo i povučeno vlasište ili punu glavu riđih lokni?