Recenzija u slici: Black Panther

Izuzev njega, film je zamoran. 5+ za dizajn.

Recenzija u slici: Postanak

Postanak Dana Browna je do sad uvjerljivo najgluplji roman iz serijala o Robertu Langdonu. Preporučam! :D

Recenzija u slici: Pathfinder: An American Saga

Impresivno glup strip!

Recenzija u slici: Loving Vincent

Loving Vincent je film koji ću pamtiti dok sam živ. Nemam riječi da ga nahvalim koliko zaslužuje.

Test izdržljivosti

Danas se na akademiji odvija osmo po redu 24-satno crtanje stripova! Nadam se da se vidimo u rekordnom broju!

Volontiranje u struci

Danas od 20 sati na Art Pulloveru sa cijenjenim kolegama Iris Poljan i Ivanom Oštarčevićem sudjelujem na crtanju za publiku! Slično kao na stripovskim festivalima, dođite i naručite crteže Hulka, Spider-Mana ili Wolverinea, rado ću vam umjesto toga nacrtati Supermana! Zaprimamo sve želje i pred očima okupljene svjetine ih u pukih nekoliko minuta pretvaramo u vrhunske prepoznatljive skice! Dođite i ogrebite se za potpuno besplatan rad koji će za deset godina vrijediti duplo više! :P

Advent!

Danas u 16 sati u galeriji Pikto u Branimir centru je otvorenje nove zagrebačke adventske atrakcije - prodajne izložbe Art Pullover! Skupna je to izložba gdje perspektivni mladi autori (uključujući yours truly!) prodaju svoje radove, te će mjesec dana što je otvorena biti ispunjeno brojnim radionicama, akcijama i sadržajima. Kao i obično vrijedi poziv da dođete kako bisme spili koju, no čak i ako ne stignete na otvorenje, preporučio bih svima da posjete izložbu u narednim danima. To je galerija u trgovačkom centru koja prolaznicima nudi da, nakon što su kupili hlače i pogledali novi blockbuster, uđu i kupe umjetničko djelo,te to predstavlja kao potpuno svakodnevnu stvar! Divno je da netko ulaže napor u to da normalizira umjetnost i spusti je iz tornjeva od bjelokosti koje su joj izgradile zamišljena ekskluzivnost i ezoterija. Umjetnost pripada i treba čovjeku.

Event!

Ove subote, 5.11., u 20 sati, imam otvorenje izložbe grafika u kafiću Škrabatorij na Katarininom trgu! Obzirom da je lokalitet lokal, dođite da spijemo koju :P

Gaimane, ljenčino!

Okončalo se još jedno hrvatsko 24-satno crtanje stripova, sedmo po redu! Ovogodišnja je tema bila teška odluka, uz uvjet da se negdje u stripu pojavi lažna reklama. Ništa lakše! Galerija se polako puni i već ima hvalevrijednih stripova za pročitati. Za zainteresirane, moj uradak, napravljen Eastmanovom metodom, možete naći ovdje. Radi se o adaptaciji nečeg krajnje neobičnog; audiosnimke Scotta Rehma i Jima McClurea kako igraju Reflections, igru koju je potonji dizajnirao. Igra zvuči jebeno, te sam probao dosljedno prenijeti njen šarm na strip.
Kao i uvijek, hvala svima koji su se došli družiti, a pogotovo hvala organizatorima, sponzorima i volonterima što ovaj event iz godine u godinu drže u pogonu. You da real MVP.
Također, za one koji nisu skužili reklamu u stripu, uživajte :)

Maratonci crtaju počasni krug

Jubilarno, sedmo 24-satno crtanje stripova održava se 22./23.10.2016. na Jabukovcu! To je za tjedan dana! Prijave su otvorene, pa ne časite ni časa!
Kao i prijašnjih godina, pozivam svakoga iole likovno entuzijastičnog da se pridruži maratonu. Iskustvo je jedinstveno i do sada je uvijek bilo odlično. Vidimo se tamo!

Recenzija u skici: Skiptrace

Baš kao i svaki drugi, Skiptrace je jeben film za pogledat pijan! :P

The Witch

Preporučam! Nisam se tako prestravio od kada sam zadnji put vidio snimku crne mise :P

"Now for the democratic response..."

Scott McCloud je utjecajan teoretičar stripa sa brojnim kritičarima. Kako sam spomenuo u jučerašnjoj epizodi Ispod haube, ima neke velike i raširene ideje o devetoj umjetnosti koje nisu naišle na univerzalno odobravanje. Vama na nauk, skrenuo bih vam pozornost na Build a Beach Head, repliku u obliku stripa kojeg su zajedno napravili Art Baxter i James Sturm.

Ispod haube: Trodimenzionalni urbani strip

Strip je medij s kojim se ljudi obično sretnu tokom djetinjstva. Oni koji ga zavole, zavole ga rano i bez puno razmišljanja uživaju u bogatstvu doživljaja koje deveta umjetnost može pružiti. Skromna učinkovitost stripa kao sredstva pripovijedanja je, naravno, jedna od njegovih velikih snaga, ali korisno je ponekad zapitati se i teška pitanja o toj umjetnosti koju toliko volimo. Čovjek se iznenadi do kakvih odgovora dođe! Pa ako ćemo se već okušati u postavljanju velikih pitanja, najbolje je početi od onog primarnog: što je strip?

Fotografija na vrhu članka prikazuje skulpturu Trodimenzionalni urbani strip, djelo umjetnice Nade Orel postavljeno 1984. godine. Žičana konstrukcija, sveukupno visoka 2,2 m, prikazuje dvoje stiliziranih ljudi koji se rukuju, te razmijene riječ-dvije. Iznad njihovih glava, unutar strip oblačića, u zraku visi razgovor:
-Zdravo! Kamo ideš?
-U galeriju "Događanja"!
Ova je skulptura smještena ispred Kulturnog centra Peščenica (u sklopu kojeg se spomenuta Galerija događanja i nalazi), no postojala je i druga, gotovo identična, koja se nalazila nešto dalje. Uklonjena je uslijed oštećenja, a jedina razlika u prikazanom tekstu je bila ta što je prva rečenica glasila: "Hej! Kamo žuriš?"
Sama ideja skulpture je doista simpatična. Objedinjuje uloge oglasa i umjetničkog djela, te se poigrava sa medijem koji je čvrsto etabliran u javnoj svijesti - mnogi se prolaznik nedvojbeno našao osupnut, razmišljajući: "Trodimenzionalni strip? Što sve neće izmisliti!"
Samo, je li to strip? Što je strip? Zašto je to uopće bitno? Ovim ćemo se pitanjima baviti danas, dok pokušavamo naći odgovore ispod haube devete umjetnosti, gdje se događa magija koja ju pokreće. U današnjoj epizodi: Trodimenzionalni urbani strip!

Pitanje "Što je strip?" se može učiniti trivijalnim svakome tko je čitao Kako čitati strip, popularni strip-o-stripu, veliku studiju medija koju je napisao i nacrtao Scott McCloud. Autor se sa tom nedoumicom uhvatio u koštac na samom početku, ponudivši definiciju koja je trebala odagnati sve sumnje. Testiranje nekih od njegovih postulata će uvelike biti okosnica današnje analize. Za McClouda je strip, dakle: "Crteži i druge slike supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske reakcije u čitatelja." Do toga je došao krenuvši od ranije definicije Willa Eisnera, prema kojoj je strip jednostavno umjetnost slijeda. McCloud i sam tvrdi da je Eisnerova definicija adekvatna u većini situacija, no svoju izdvaja kao bitnu jer čini razliku između stripa i srodnih medija. Njegovoj se definiciji može štošta prigovoriti (primjerice, što ako svojim stripom želim izazvati emocionalnu reakciju u čitatelja?), no zanimljiva je poradi stvari koje spominje, kao i stvari koje prešućuje, što ju u isto vrijeme čini i vrlo specifičnom i veoma širokom. Primjerice, ničime ne iziskuje od stripa da sadržava riječi ili strip oblačiće, što je tekovina medija koju često uzimamo zdravo za gotovo. Time ujedno obuhvaća nijeme stripove kakve radi primjerice Jason...

...ali i brojna umjetnička djela koja bi laiku bila neočekivana. Naime, okosnica McCloudove definicije je onaj "supostavljene u namjerni slijed" dio, njegova ideja da je strip prvenstveno definiran slikama koje su namjerno supostavljene (doslovno, postavljene jedna do druge) u prostorni slijed na nekakvom fizičkom mediju (npr. listu papira ili kompjutorskom monitoru), za razliku od, primjerice, animiranih filmova, gdje su individualni kadrovi supostavljeni kronološki i izmjenjuju se jedan za drugim. Autorova namjera da čitamo jedan kadar (sliku) prije, a drugi nakon toga, unatoč tome što ih vidimo nekoliko od jednom, je ono što čini strip. On se očituje u toj hijerarhiji - slijedu. Utoliko strip ne mora imati boju, riječi, superjunake, nakladu, pa čak ni priču - samo evidentnu namjeru prema kojoj su individualne slike supostavljene u slijed. Tako da, ukoliko se vodite McCloudovom definicijom, svaka crkva na svojim zidovima ima izložen strip - križni put!

Postaje križnog puta su slike, supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacija - točno po definiciji. Neki drugi primjeri koji se prema McCloudu kvalificiraju kao strip su egipatski zidni oslici, reljefi na starorimskim trijumfalnim stupovima, te slavna Tapiserija iz Bayeuxa. Strip, na kraju krajeva, nije nastao iz hira - medij koji danas znamo pod tim imenom je vrhunac evolucije vizualnog pripovijedanja koja se izrodila iz potrebe naših drevnih predaka da prenesu više informacija nego što stane na jednu sliku, ili zabilježe više od jednog događaja: umjesto jednog crteža - više njih, povezanih sadržajem!
Sve do sada spomenuto možemo prikazati na primjeru. Zašto ovo prema McCloudovoj definiciji nije strip?

Zašto ovo jest?

Gornja slika je Whaam! Roya Lichtensteina. Donja je stranica iz stripa All-American Men of War #89. Kako smo do sada vidjeli, nije činjenica što je Whaam! ulje na platnu ono što ga diskvalificira da bude strip, već nešto drugo: ta slika nije ničemu supostavljena. Lichtensteinova je slika nastala kao kombinacija motiva iz starih DC-jevih ratnih stripova (ako vas zanima više, jedan od oštećenih autora, Russ Heath, je o tome napravio kratki strip), te ponajviše nalikuje zadnjem kadru gore prikazane table. Unatoč tome što Whaam! krase brojne stripovske tekovine, poput teksta u didaskalijama, vidljive onomatopeje i popularnog "stripovskog" crteža, ništa od toga nije spomenuto u McCloudovoj definiciji. Sve je to izlišno. Strip se očituje u kontekstu koji si supostavljene slike međusobno daju i utoliko Whaam! nije strip. Reći da jest, insinuirati da spomenute pozajmljene tekovine od te slike čine strip, bi značilo da i, primjerice, ovu Strigelovu sliku valja proglasiti stripom jer su anđelove riječi vidljive na traci koja se vijuga iz njegovih usta:

Scott McCloud, zapravo, iz istog razloga izričito izdvaja karikature od jednog kadra iz definicije, inzistirajući kako one nisu strip. Tako da Gary Larson, koliko god duhovit bio, prema McCloudu u načelu nije strip-autor nego karikaturist.

Kritičari su ga u više navrata pokušavali osporiti sa različitim argumentima, jednog od kojih bih se rado i sam dotako. Što je s ovim?

To je kadar iz stripa All-Star Superman kojeg je nacrtao Frank Quitely. Očito, radi se o tek jednom kadru u širem stripu, no zamislite da se ne radi o trapavom Clarku Kentu, već da je ova pasica objavljena kao samostalni kaiš novinskog stripa o nekakvoj bezimenoj šeprtlji. Bi li to bio strip? To je naizgled jedan kadar, ali glavni se lik u njemu pojavljuje čak sedam puta. Što sad? Gdje je supostavljenost? Postoji li slijed?

McCloud se, zapravo, i toga neizravno dotakao, konkretno onda kada je pričao o gorespomenutoj Tapiseriji iz Bayeuxa:

Tapiserja iz Bayeuxa je remek-djelo anglosaske umjetnosti, sedamdeset metara dugačka romanička tapiserija iz jedanaestog stoljeća koja kroz slike i popratni tekst priča o normanskom osvajanju Engleske. Scott McCloud ju izdvaja kao povjesno strip-ostvarenje, no, slično kao i gornja tabla iz All-Star Supermana, naizgled se radi o jednom kadru u kojem se isti likovi neobjašnjivo pojavljuju mnogo puta. McCloud tvrdi da su, unatoč tome što nema granica kadrova, scene jasno odijeljene sadržajem. Utoliko bi se Tapiserija iz Bayeuxa mogla prikazati pobliže stripu ovako:

A kadar iz All-Star Supermana ovako:

Oba su primjera strip prema McCloudovoj definiciji. Dakle, došli smo do zaključka: u slučaju nedoumica tražimo sadržajne jedinice - kadrove, te potom slijed. Po istom ključu, slično kao što gornja Striegelova slika nije strip, Masacciov Porezni novčić jest:

Obzirom na sve to, kako Trodimenzionalni urbani strip prolazi u okršaju sa ovom definicijom? Već sam spomenuo da McCloud stripom smatra i trake reljefa sa rimskih trijumfalnih stupova...

...pa vjerojatno ne bi bio zatečen trodimenzionalnom prirodom sporne skulpture. Dakle ako njena žičana forma prolazi kriterij "crteža ili drugih slika", i definitivno prenosi informacije i izaziva estetsku reakciju, uspijeva li ostvariti i taj sveti gral McCloudove definicije, slijed? Je li ta skulptura ičemu supostavljena?

Naočigled, na skulpturi Nade Orel nisu vidljivi nikakvi skriveni kadrovi koje bi sadržaj odvojio - interakcija figura je jedna kratka radnja. Kako smo na primjeru Lichtensteinovog Whaam!-a vidjeli da devetu umjetnost ne čini puki stripovski žargon, poput ovdje prisutnih govornih oblačića, možemo sa sigurnošću zaključiti da se u ovom slučaju definitivno ne radi o stripu.

Jelda?

Možda. Možda ne. Bacite oko na ovu tablu iz Adventures of Superman #10:

Prije nego išta kažem, samo bih se htio nadiviti tome kako je stvar krasno ispripovijedana, te čestitati cjelokupnom čovječanstvu na tome koliko smo uznapredovali u razumijevanju stripa. Ovako nešto je teško dokazati, no uvjeren sam da bi takva tabla prije sto godina bila nečitljiva. Danas je sve jasno kao dan!

Dakle prikazuje Supermana u posjetu dječjoj bolnici, pri čemu od pijeska i krpe napravi plašt sa kopčom za oboljelu djevojčicu. Međutim, taj je niz događaja prikazan u dva horizontalna slijeda: gornja galerija malenih kadrova koji prikazuju detalje, te donja scena koja objedinjuje tehnički tri kadra i prikazuje istu radnju u globalu. Obzirom da je iz konteksta jasno kako se ne radi o dvije bolnice ili nekakvom flashbacku, kako ovo valja čitati? Možemo li dokučiti slijed koji je autor zactao? Kada bismo probali pratiti nekakvu kronologiju događaja, dobili bismo ovakav košmar od slijeda:

Počinje dolje, ide gore, okreće se, vraća, krivuda... To gotovo sigurno nije red čitanja kako ga je autor zamislio. Realnije je pretpostaviti nekakav ležerni, mekani slijed pri kojem oko prati tekst i perifernim vidom upija informacije sa kadrova ispod i iznad u isto vrijeme. Postoje i složeniji primjeri! Pogledajte ovu kompoziciju iz stripa We3:

Libim se to uopće nazvati tablom; mnoštvo malih kadrova ovdje služe kao komentar glavnoj akciji koja se odvija u pozadini. Štoviše, tu scenu iza, gdje robo-pas napada džip, možemo opet razdijeliti na kadrove po sadržaju, obzirom da se subjekt u njoj pojavljuje pet puta. Postoji li slijed kojim treba čitati te male kadrove? Koliko je značajna izmjena udaljenosti među individualnim kadrovima? Je li uopće bitno da ih pročitamo, obzirom da prvi od malih kadrova dijelom izlazi sa formata stranice, naizgled dajući do znanja da bi ih moglo biti još koje ne vidimo?

Što sa ovom tablom iz Promethee, koja se može čitati i u smjeru kazaljki na satu i obrnuto?

To su dva namjerna, suprotna slijeda! Je li to duplo strip? Poništavaju li se slijedovi pa to nije strip? McCloud kratko priča o nečemu sličnom, ideji razgranatih stripova gdje čitatelj bira smijer čitanja, no koliko je onda bitna namjera u njegovom namjernom slijedu, ukoliko se krajnje djelo ne pokorava volji autora, već hirovima individualnog čitatelja?

Što sa Žeželjevim art stripovima, kakav je primjerice Reflex?

Slike se ovdje izmjenjuju naizgled proizvoljno i nepovezano, a slijed nije naznačen apsolutno ničim, pa čak ni riječima "The End" na jednom kraju. Kulturna konvencija, naša i autorova, je jedini razlog zašto čitatelj taj strip lista s lijeva na desno. McCloud se ovoga ovlaš dotiče sa predloženim "non-sequitur" tipom prijelaza iz kadra u kadar, no za isti ne daje ni jedan primjer, već krajnje teoretsku obranu da čitatelj sam nalazi vezu između crteža zahvaljujući naročitoj alkemiji koja se događa među kadrovima. Ovime opet potkopava vlastitu definiciju - čiju namjeru prati slijed u stripu, autorovu ili čitateljevu?

U ovom se trenutku čini da smo sve dalje od odgovora na prva dva pitanja koja smo si zacrtali na početku analize, pa predlažem da se za promjenu uhvatimo u koštac s trećim: zašto je sve to uopće bitno?

Ustanoviti što slijed znači za McCloudovu definiciju je presudno utoliko što, ako se vodimo istom, on čini razliku između stripa i svih ostalih vizualnih umjetnosti. Slijed je ono što ga odvaja. Ukoliko talentirani strip autori nastave sa ovakvim hvalevrijednim eksperimentima, Scott McCloud će možda morati revidirati svoju definiciju u nešto nalik "crteži i druge slike supostavljene u kontekst, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske (ili emocionalne) reakcije u čitatelja." To nije neočekivano. Kako je čovjek sam rekao:

Međutim, postoji nešto što sve ove rasprave o formi ne spominju. Možemo zauvijek debatirati što stripove čini drukčijima, no bitnije je, rekao bih, zapitati se što ih čini posebnima. Kako ja to vidim, od svih umjetnosti strip je najintimnija. Svako veliko umjetničko djelo je, naravno, u prvom redu vrlo osobno iskustvo, no čitati strip podrazumijeva izolaciju. Možete otići na predstave ili gledati filmove u društvu, možete poslušati koncert sa prijateljima, možete se diviti cjelokupnosti krasnog slikarskog ili kiparskog djela zajedno sa svim drugim posjetiteljima muzeja. U danima prije televizije, obitelji bi se skupljale oko ognjišta i slušale dok bi netko čitao knjigu. Ali ne možete nekome čitati strip, ne možete u isto vrijeme prenositi sadržaj riječi i slike, dojam crteža, osobni tempo. Čak i kada nekolicina klinaca zbije glave oko jednog Batman stripa, svaki se od njih nađe sâm licem u lice sa svojom prvom umjetnošću.

Je li Trodimenzionalni urbani strip Nade Orel onda na kraju strip ili nije? Ima li sa ičime biti supostavljen? Možda! Jer, kako je bilo spomenuto, nekada je ta skulptura bila jedna od dvije. Je li jedna bila kopija druge ili njen nastavak? Jesu li skulpture bile namjenjene promatranju određenim redoslijedom? Postoji li razlog zašto je jedna bila na krajnje javnom mjestu, livadi, a druga u zatvorenom prostoru, atriju? Prikazuju li istog ljubitelja umjetnosti u dvije etape njegovog puta do Galerije događanja, vodeći pritom promatrača sa sobom? Je li uništena skulptura bila prvi kadar istinskog trodimenzionalnog urbanog stripa?

Teško je reći. Autor je, kako nas uči Roland Barthes, mrtav, no to se načelno odnosi na sadržaj djela, ne na njegovu formu. Smatram da u ovom slučaju nije grijeh za odgovorima posegnuti na sam izvor. Nada Orel iduće godine ima zakazanu retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, te joj sva ova pitanja tamo namjeravam i postaviti.

Stay tuned, true believers!

Nine years in the making!

Okej, ne znam hoće li ikog bolit briga jer ste u načelu trebali pročitati cijeli setup od prethodnih 1368 stranica da pohvatate sve fore, ali ovih nekoliko najnovijih nastavaka Darths & Droidsa su urnebes! Od #1369 na ovamo, sami klasici :)

Recenzija u slici: Batman v Superman

Kulturalni vandalizam!

Autopsija - Darkman v Superdark: Dark of Darkness

Jesi li gledao, dragi čitatelju, prvi dio zadnjeg dijela Harry Potter serijala? Postoji ta sekvenca u kojoj Hermiona priča nekakav čarobnjački mit o tri brata koji umru. Scena je, za razliku od ostatka filma, izvedena konpjutorski, nalik elegantnoj lutkarskoj predstavi. Izgleda ludo, preporučam!
E, je li itko gledao Čarobnjaka iz Oza? Ja ne, ali sam gledao prequel. Kaj nije bila fora ona finta da su scene u Kanzasu za Dust Bowla snimljene u sepiji, a ostatak filma je ispunjen šarenim bojama jednom kada se radnja preseli u čarobnu zemlju Oz? Vješto izvedeno, hura za tehnikolor!
Yo, peeps, sjećate se Vrane? Sjećate se kak je cijeli film ispran i siv, gotovo crno-bijel, osim odjeka prošlosti koji su prikazani u bljeskovima jarkih boja i brzih rezova da publici dočaraju Ericov slomljeni um? Čovječe, taj redatelj fakat zna znanje!
Zašto filmovi to rade? To zvuči kao puno posla koji rezultira time da izvjesne scene u potpunosti odskaču od ostatka filma!
Drago mi je da si pitao, Zače Snydere! I k tome si još nabasao na pravi odgovor! Poanta je da te scene odskaču! Taj način pripovijedanja (sigurno ima ime koje zna neki student dramske akademije) služi tome da određene događaje u filmu prikaže kao drukčije. Otuđi ih. Daje gledatelju do znanja da nisu jednako stvarni ili na isti način stvarni kao ostatak filma. Evo još jedan primjer: se svi sjećate Kung Fu Pande? Film počinje tom tradicionalno animiranom scenom gdje moćni kung-fu mo-fo panda razbije cijelu krčmu punu bitangi! Ali ispostavi se da je u pitanju bio samo san, te se film nastavi, sada izveden suvremenom CGI animacijom. Kasnije u filmu, međutim, vidimo viziju prošlosti, scenu u kojoj naučimo da je Shifu osobno odgojio nepobjedivog Tai Lunga. Ta je scena - flashback - izvedena CGI animacijom. Zašto? Zašto obje nisu izvedene na jednak način?
Zato što je film vizualni medij, te kao takav način pripovijedanja ovisi gotovo isključivo o onome što vidimo.* Jer nam je dotični film jedino svjedočanstvo priče koju gledamo, nemamo drugih referentnih točki i voljni smo ono što vidimo na ekranu shvatiti stvarnim i istinitim (za svijet tog filma). No što ako priča iziskuje scenu koja nije stvarna? Možda nečiji san ili viziju budućnosti? Jednostavno, amatersko rješenje bi bilo da se riječ "SAN" pojavi na ekranu za trajanja te sekvence, no zašto ne iskoristiti elegantniju tehniku? Prikazati taj dio filma drukčije. Otuđiti ga. Učiniti da odskače.
Svrha tih dviju scena u Kung Fu Pandi nije ista. San se nije dogodio, služio je da naučimo nešto o liku pande Poa ali nije bio stvaran. U tu svrhu vizualno odskače od ostatka filma i svima je jasno o čem se radi. Flashback je istinit, odigrao se onako kako nam je predstavljen, te stoga izgleda dosljedno ostatku filma - izgleda stvarno.
Naravno, nisu svi filmovi isti i dobro da je tako. Ovakvom načinu pripovijedanja nema mjesta u, recimo, filmovima Davida Lyncha, čija je poanta da brišu granicu jave i sna.
Zašto sve to pričam? Zato što sam napokon pogledao Batman v "Superman", to najnovije djelo kulturalnog vandalizma iz WB-ove tvornice snova. Da, film je grozan, svaka pokuda koju ste čuli je istinita, svaki kritičar koji mu je stao u obranu je Zack Snyder sa lažnim brkovima; no umjesto da ponovim sva svoja predviđanja koja su se obistinila, fokusirao bih se na nešto što nisam mogao očekivati. Prijelomnu točku filma za mene, scenu koja me bacila u takav očaj da sam htio jecati.
Knightmare.
Film je do tada bio očekivano glup, no uvjerljivo nenaročit čak i za tu nezahvalnu kategoriju. Čekao sam scenu o kojoj su svi pričali, tu viziju zločestog "Supermana" koju Batman dobije kad zaspe za tipkovnicom. Kada se ista dogodila, film je tu komotno mogao završiti, više ga ništa nije moglo iskupiti.
Dakle radi se o gorespomenutom tipu scene, Batman ima proročki san-viziju-predskazanje-poruku iz budućnosti, dobije čarobni uvid u crnu sudbinu Zemlje ukoliko "Superman" popizdi. Vidi tu pustoš i propast, kosture nekadašnjih velegrada, znamenje kraja svijeta, pakleni oganj koji suklja u nebo. Čini se da je dio nekakvog pokreta otpora jer u svojem pustinjskom bunkeru čeka da mu neki NPC-ji isporuče hrgu kriptonita. Kadli avaj, kuku-lele, bila je to podmukla klopka! Unatoč maksimalno nasilnom otporu, Batmana zarobe i počašćeni smo tom scenom gdje je okovan sa svojim ljudima, te gleda dok "Superman" polako počne koračati prema njima. Publika s opravdanjem očekuje - bit će sranja!
A onda "Superman" ispali lasere iz zjenica i rastoči tu zavezanu ekipu.
Jedno deset sekundi gledamo kako "Superman" topi zarobljenike.
Ponovo su bila slomljena srca svih Supermanovih fanova.

"Pa u čemu je problem?", pitaš, Zače Snydere. "To je bio samo san**, nije bilo stvarno!"
Evo u čemu je problem: ništa od toga nije stvarno! "Superman" i Batman ne postoje, oni su izmišljeni likovi, to je izmišljena priča! Imamo samo samo svjedočanstvo filma kao zalog toga da bi neki segmenti te priče trebali biti "stvarniji" ili uvjerljiviji od drugih, no isti nam taj film svojom vizualnom prezentacijom, najjačim alatom koji ima, predstavlja zlog "Supermana" i "dobrog" "Supermana" na potpuno jednak način! Scenarij se do sutra može kleti da se ta gnjusna umorstva nisu zapravo dogodila, no na onoj iskonskoj, nesvjesnoj, "seeing-is-believing" razini, film to nikako ne pokazuje! U jeziku filma, ta je scena stvarna!
Zašto me ovo toliko muči? Ja nisam redatelj, koji mene boli kurac koliko je Snyder vješto odradio jednu scenu u svom filmu? Pogotovo obzirom da je Super-smaknuće bilo poanta prošlog nastavka?
Zato što je Super-krvnik u prošlom filmu utrnuo Zodov život barem pod neuvjerljivom izlikom spašavanja nevinih. Taj je kontekst dao za pravo glupanima koji krivo misle da im se film dopao da brane "Supermanove" postupke. Ali evo Batman v "Supermana" da to promjeni. Evo fokalne scene filma, opravdanja za centralni sukob, a njen krunski dragulj je prizor "Supermana" kako svojim užarenim laserskim pogledom mijenja agregatno stanje bespomoćnih zarobljenika, u Ultra HD IMAX 3D-u, da se cijeli svijet zgraža. To je scena koja će ostati zapečena u umove sve mladeži koja je pogledala taj film, te zlonamjerno krivo predstaviti Supermanov karakter cijeloj jednoj generaciji. Scena zbog koje se, vjerujem, nije samo meni digao želudac. Scena kojom DC opet kažnjava Supermanove fanove.
Fak. Konkretno ju, Zače Snydere.

* Da, da, glazba je neizostavan element, kao i Smell-O-Vision ako gledate film u Extreme Gold Class 4DX IMAX ljubavnom sjedalu. Malo se pravim drzak, no isti se efekt može postići i isključivo glazbom, tj. zvukom. Sjećate se The Artista? Scena noćne more? Lijepo izvedeno!
** Također, svjestan sam da je "To je bio samo san!" rasplet drevna holivudska tekovina, no bila je glupa od prvog dana kada su je počeli koristiti kao obranu od posljedica. Toliko demonstrabilno glupa, štoviše, da se finale Sumrak serijala tako odigralo, i toliko očito glupa da se i Lonely Island sprda s njome.***
*** K tome, u kontekstu priče to nije bio samo san nego vizija moguće budućnosti. Poanta koje je da je "Superman" iz ovog filma kadar progoriti te ljude kada bi postao još deprimiraniji nego što već je.

Bogovi Egipta, propaganda par excellence!

Dakle, čini se da sam jedini na svijetu stao u obranu tog revolucionarnog filma, Bogovi Egipta. Kritičari ga kude na račun toga što je glup, glasan i Amerikaniziran košmar od filma koji se može dopasti samo najnižem mogućem nazivniku publike. Iz nekog razloga ne vide da je to produkt veoma pomnog planiranja. Bogovi Egipta je djelo elegantne i plemenite propagande. Pogledajmo zajedno kako je to ostvareno, no imajte na umu da slijede SPOJLERI!
Ako ste vidjeli trailer, u načelu znate što čovjek može očekivati od ovakvog filma: čarobne Transformerse, kompjutorske grozote koje se dva sata šoraju dok si glupani guraju kokice u facu. Film, zapravo, ta očekivanja ispuni i nadmaši: robotski bogovi, goleme zmijurine koje rigaju vatru, kozmički demoni, svijet mrtvih, sfinge, klopke, čudovišta, vradžbine i romansa; ovaj film ima sve! Kao proizvod za masovnu potrošnju, film je hvalevrijedno odradio svoj posao.
Ali postoji izreka u Hollywoodu, koja glasi: "If the scene is about what the scene is about, you're in deep shit."
To znači da ono što jedan zanatski posao izdigne u taj prestižni status umjetničkog djela jest dubina. Slojevitost. Supstanca. Dobri filmovi (i ne samo filmovi) uz radnju također pričaju o još nečemu. Sjećate se toga iz osnovne škole i teorije književnosti - pričam o temi.
Koja je onda tema Bogova Egipta? Na to će nam pitanje odgovoriti nimalo suptilan simbolizam filma, ali i vrijeme u kojem je napravljen. Svaka je umjetnost, na kraju krajeva, produkt svoga vremena - čak i ona koja postane bezvremensko remek-djelo.
Daklem, u filmu se radi o tome kako na tron Egipta zasjedne bog Set - dvolični hvalisavac koji drži bogatstvo mjerilom čovjeka, prezire siromašne, te u neko doba na plećima potlačenih izgradi golemi toranj. Tvrdi da će Egipat opet učiniti velikim, no njegova vladavina postane nemilosrdna oligarhija u kojoj je zagrobni život pravo samo bogatih. Lovatori obožavaju njegov režim.
Među potlačenim normovima su i dvoje običnih ljudi, Bek i Zaya. Zaya je velika pobornica boga Horusa, i drži da ih on može osloboditi tog govnara Seta. Bek je apolitičan, te drži da su svi bogovi govnari kojima nije stalo do puka. No kada Zaya pogine, te momak vidi kakvo je sranje živjeti u takvoj plutokraciji, Bek pristane preko kurca pomoći Horusu da se potuče sa Setom, pod uvjetom da ovaj oživi njegovu svježe mrtvu djevojku.
Spomenuti Horus je, s druge strane, tek uz potporu običnog čovjeka Beka spreman razbiti pičku toj pičci Setu! Naoruža se čarobnim artefaktima i božanskim saveznicima, mogli bismo reći kabinetom: jednim turbo lumenom planerom, te jednom osjećajnom menadžericom za odnose s javnošću. Potom napravi juriš na Setovu piramidu, te promptno bude poražen jer Bek otkrije da je Horusovo predizborno obećanje bilo lažno, te mu uskrati svoju podršku. Tek kada pomoću magije porazgovara sa mrtvom Zayom, te čuje njen govor kako Horus nije savršen ali može biti dobar vođa, Bek ipak odluči dati Horusu još jednu šansu.
U konačnom obračunu, međutim, Set opet nadvlada tog osvetoljubivog, svojeglavog Horusa. Tek kada se u trenutku sudbine ovaj ne odrekne svojih hirova i sebičnih težnji za odmazdom, te posveti onome što mu je prava zadaća - zaštita svojeg naroda - ponovo mu se vrati cijelokupna snaga božanskih moći, te on ipak razbije pičku toj pičci. Kao šećer na kraju, glavni Setov pristaša tokom zadnje šore dozna da je i njemu odsječen ulaz u život vječni jer bog kojem je odlučio dati svoj glas ne mari za nikoga osim za sebe. Horus proglasi Egipatsko kraljevstvo meritokracijom u kojoj se zagrobni život zaslužuje dobrim djelima. Zaključuje to riječima: "What we do, how we act in this life matters!"
Dakle iz toga je upravo sumnjivo lako iščitati neke aktualne teme. Kako ja to vidim, film upozorava na opasnosti Trumpove kandidature, jer bi njegova pobjeda pretvorila SAD u oligarhijsku moru. Urshu, Setov bogati arhitekt, je predstavnik klase ljudi koji bi profitirali time, jedini kojima bi zagrobni život (ovdje simbol općenitog blagostanja) bio dostupan. Lik Horusa, s druge strane, do kraja filma postane simbol realnog političara kakvog bi birači trebali zahtjevati - nesavršen, ali u konačnici čovjek koji želi stupiti u Ovalni ured iz želje da bude sluga naroda, ne iz vlastitih sebičnih ambicija. Zaya je birač koji vjeruje u izborni proces i demokraciju - otvoreno staje iza kandidata u kojeg vjeruje, te mu je čak voljna oprostiti kada podbaci. Bek je apolitični pesimist koji ne glasa, te se potom žali da se ništa nije promijenilo novim izborima. Film potiče na otpor prema Trumpu i poziva na aktivnije uključenje u ovu vrlo kontroverznu predsjeničku utrku, te radi to veoma subverzivno - kroz medij glupog akcijskog spektakla, žanra koji masovno privlači debele imbecile iz Trumpovog tabora. Dok si oni trpaju kokice u ždrijelo, film ih bombardira nimalo suptilnim vizijama života u Trumpovoj Americi, te ih dresira da potraže drugu opciju. Bombastična akcija dopušta tim nimalo suptilnim porukama da ostanu u drugom planu, a ipak budu dovoljno jasne da ih glupani registriraju.
Dakle kritičari su u pravu kada kažu da su Bogovi Egipta glup, glasan i Amerikaniziran košmar od filma koji se može dopasti samo najnižem mogućem nazivniku publike. Jedino što ne kuže da je u tome poanta. Ako Trump ne bude izabran za idućeg američkog predsjednika, to će biti isključivo zahvaljujući ovom filmu!
Mislite da je kontroverzno pitanje manjka egipatskih glumaca u ovom filmu bilo stvar previda? John Q. Public iz Alabame ne bi išao gledati film pun smeđih ljudi. Ali ići će gledati film sa likom iz Game of Thronesa.
Za kraj bih dodao da Bogovi Egipta također apsolutno funkcioniraju kao film čak i ako odbijete išta naučiti. Šore su fora, radnja je koherentna i dosljedna, likovi su arhetipni i solidni, a priča završava elegantno - svi likovi koji nešto nauče i tokom filma se promijene izađu kao pobjednici, a jedino Set i bogataš Urshu odbiju išta naučiti i budu poraženi. Dizajn je grandiozan i na momente impresivan, pogotovo scene sa Raovom lađom, te film izgleda veoma naročito i svojstveno, nenalik ijednom drugom kojega se mogu sjetiti.
Ali ja volim zlatnu boju, tako da sam možda jedino po pitanju ovog zadnjeg subjektivan :)

ADENDUM: OK, lijepo je znati da nisam jedini na svijetu koji je skužio o čemu je riječ - dvojica smo! :P

Šega & Šmokljani

Nije tajna da volim crtati D&D brije, no jeste li znali da nisam jedini? Istina je, ima nas! Neki te crteže čak povežu i u stripove! Evo nekih meni dragih:

Order of the Stick je odličan. Pripovjeda tu veliku, epsku pustolovinu, a humor ubacuje pomoću D&D klišeja. Za razliku od ostalih ovdje, ne radi se o vizualnoj reprezentaciji teoretske kampanje koju netko igra, već o fantasy priči koja baca RPG fore na svoj račun. Dosljedno uzbudljiv, dosljedno duhovit i dosljedno izvodi studije likova toliko inteligentne i pronicljive da ih trebate pročitati da povjerujete (Miko/Therkla/Tarquin). Nezaobilazno!

DM of the Rings je završio prije nekog vremena, no nije ništa manje urnebesan zbog toga. Uzima kadrove iz filmske trilogije Gospodar prstenova, te pripovjeda priču iste kao D&D kampanju koju nesposobni DM vodi nezainteresiranim igračima. Također je inspirirao i...

And now for something completely the same! Darths & Droids je web strip inspiriran gorespomenutim DM of the Ringsom, koji pomoću istog formata obrađuje Star Wars heksalogiju. Tvorci su si, štoviše, dali zadatak da pomoću raspoloživih kadrova ispričaju drastično drukčiju priču. Stvar je fora, a kontinuirani geg iz pedesetog nastavka je postao toliko slojevito meta da bi se Nolanu zavrtilo u glavi. Jedan od autora je također odgovoran i za...

O Irregular Webcomic!-u sam već pričao i vrijedi ponoviti: jebački je! Obrađuje različite teme, od kojih Space i Fantasy pripovjeda u kontekstu tabletop RPG-a, pri čemu se minijature PC-ja redovito prepiru sa GM-om. Također je foto-strip. Od svih ovdje navedenih, mislim da za ovaj strip najviše o čitateljevom ukusu ovisi hoće li mu se svidjeti. Bacite oko, kaj da vam kažem!

Steve Lichman je u neko doba prestao biti webstrip i postao strip-strip, no prvih šezdeset stranica se i dalje može pročitati na internetu, te su i dalje smiješne. Priča o čudovištima iz tamnice, kewl je.

Your D&D Stories je relativno recentni projekt, u sklopu kojeg autor ilustrira dogodovštine koje su čitatelji doživjeli tokom svojih sessiona. Forica je!

I za kraj, Oglaf! Nije D&D ali je fantasy, duhovit, te obično veoma NSFW. Ne čitati na poslu ali definitivno čitati!