Bio jednom jedan siromašan postolar koji je krpao stare cipele, a kako tim poslom nije gotovo ništa zarađivao, odluči kupiti mrežu i postati ribar. Mnoge je dane proveo loveći ribu, ali izvlačio je samo rakove i stare cipele, kakve nije vidio ni dok je bio postolar. Na kraju pomisli:
- Danas zadnji dan lovim ribu. Ako ništa ne ulovim, bacit ću se u more.
Bacio je mrežu i ovaj put izvukao ribu kovača. Imao je, dakle, u rukama prekrasnu ribu, koja mu reče (jer očito nije bila tako šutljiva kao što su obične ribe):
- Odnesi me svojoj kući, izreži me na osam komada i pirjaj me sa soli i paprom, cimetom i klinčićem, listovima lovora i metvicom. Neka dva komada pojede tvoja žena, dva tvoja kobila, dva tvoja kuja, a preostala dva posadi u vrtu.
Postolar učini doslovce kako mu je riba rekla, toliku su vjeru pobudile u njemu njezine riječi. Iz ovoga se zaključuje i potvrđuje jedna očito nezgodna činjenica (veoma žalimo što to ne možemo sakriti), naime, da se onima koji govore malo, više vjeruje nego onima koji govore mnogo.
U idućoj godini dana postolarova žena dobi dva sina, kobila dva ždrebeta, kuja dva šteneta, a u vrtu niknuše dva koplja i na njima umjesto cvijeta dva štita, na kojima je na modroj podlozi bila oslikana srebrna riba.
Svi su čudesno napredovali u međusobnoj ljubavi i tako poslje određenog vremena iz postolarove su kuće izašla dva konjanika s dva koplja i dva sjajna štita, jašući na dva ponosna konja, koja su slijedila dva vrsna lovačka psa.
Braća su bila toliko slična da ih prozvaše Dvostruki vitez, a budući da nijedan od njih, što je i razumljivo, nije htio da ga brkaju s drugim, odluče da se raziđu svaki na svoju stranu. Čvrsto su se zagrlili, pa se jedan od njih uputi na zapad, a drugi na istok.
Poslje nekoliko dana putovanja prvi stigne u Madrid i vidje okrunjeni grad kako gorke vode svojih suza miješa sa čistim i slatkim vodama voljene rijeke Manzanares. Plakali su svi, čak i kamen na gradskim vratima. Naš lijepi mladić upita za razlog tolikog jada i sazna da svake godine strašni zmaj, sin stare vještice, uzima po jednu lijepu djevojku, a te je godine zla kob snašla kraljevu kćer, kojoj po dobroti i ljepoti nigdje nema ravne.
Vitez smjesta upita gdje je sada kraljevna i dobi odgovor da četvrt milje dalje čeka zvijer, koja točno u podne dolazi po svoj plijen.
Vitez ode na naznačeno mjesto da se uvjeri i nađe kraljevnu gdje se kupa u moru suza i dršće od glave do pete.
- Bježite! - vikne kraljevna kad ga opazi da joj se približava. - Bježite, nesmotreni viteže, sad će doći čudovište! Nastradat ćete ako vas vidi!
- Ostat ću - odvrati hrabri vitez - jer sam došao da vas spasim.
- Da me spasite? Kako? To je nemoguće!
- Vidjet ćemo - reče hrabri ratnik. - Ima li ovdje Nijemaca?
- Ima, viteže - začuđeno će kraljevna. - Zašto to pitate?
- Vidjet ćete.
Pa potjeravši konja, odjaše u ucviljeni grad i ubrzo se vrati s golemim ogledalom što ga je kupio u trgovini nekog Nijemca. Nasloni ogledalo na stablo, pokrije ga velom lijepe kraljevne, a nju postavi ispred ogledala, rekavši joj neka, čim se zvijer približi, makne veo i sakrije se iza ogledala. Kad je to rekao, sakrije se iza obližnje ograde.
Strašni zmaj uskoro se pojavi i, polako se približavajući ljepotici, tako ju je drsko i besramno gledao da mu je nedostajala samo šara poput naočala da bude nalik na neke druge strašne zmijurine. Kad se posve približio, kraljevna posluša savjet Viteza od Ribe te makne veo, ode iza ogledala i na taj se način izgubi pred zaljubljenim očima strašnog zmaja, koji zapanjeno zastane opazivši da je svoj ljubavni pogled uperio u istog takvog zmaja kakav je i sam. Namršti se, a njegov se dvojnik povede za njim. Oči mu se zacrvene i zablistaju kao dva rubina, ali i oči njegova protivnika postanu kao rubini. Zmaj se od bijesa nadme i nakostriješi ljuske kao jež bodlje; ljuske drugog zmaja također se nakostriješe. Zmaj rastvori strahovite ralje, koje bi bile jedinstvene u njegovoj vrsti da onaj drugi, daleko od toga da se uplaši, ne rastvori iste takve. Bijesan, zmaj nasrne na svog neustrašivog protivnika i zaleti se u ogledalo, ali dobi takav bubotak u glavu da se ošamuti i zastane. A kako je pri tome razbio ogledalo i u svakom njegovom komadiću vidio poneki dio vlastitog tijela, zaključi da se od udarca i sam raspao na komade.
Vitez iskoristi taj trenutak njegove muke i ošamućenosti, te smjesta izađe iz skrovišta zajedno sa svojim vjernim psom i dobrim kopljem i oduze mu život. Oduzeo bi mu i sto života da ih je imao.
Možete zamisliti ushićenje i klicanje Madrižana, koji su veseli ljudi, kad su vidjeli kako stižu Vitez od Ribe, do njega na konju kraljevna, koja sva sjaji od sreće i zadovoljstva, i zmaj, vezan za rep žustrog konja koji ga vuče za sobom s toliko ponosa kao da je to svečani plašt nekog viteškog reda.
Možete također zaključiti da je takvo junačko djelo Viteza od Ribe moglo biti nagrađeno samo bijelom kraljevninom rukom. Priređena je svadba i gozba, bilo je borbi s bikovima, viteških igara i svega i svačega, da se ni nabrojati ne može.
Nekoliko dana poslje vjenčanja reče muž ženi da želi razgledati cijeli dvorac, koji je bio tako velik da je zauzimao cijelu četvornu milju. Razgledali su ga puna tri dana. Četvrtog dana popnu se na ravni krov dvorca. Vitez zadivljen zastane. Kakav pogled, prijatelju! Tako nešto nisi nikad vidio, a nisam ni ja. Pred njihovim se pogledom prostrla cijela Španjolska, sve do Maurā, a vidjeli su i marokanskog cara kako nariče za svojim prijateljem zmajem.
- Čiji je ono zamak - upita Vitez od Ribe - koji se vidi tamo u daljini onako osamljen i mračan?
- To je - odgovori kraljevna - začarani zamak Albatroz. Nitko ne može s njega skinuti čaroliju. Nijedan od onih koji su to pokušali nije se vratio odande.
Čuvši to, vitez zašuti. Ali budući da je bio hrabar i poduzetan, sutradan u samu zoru, tiho da ga nitko ne čuje, uzjaše svoga konja, dohvati koplje, dozove svog psa i krene put zamka.
Već sam pogled na taj zamak uljevao je strah u kosti. Bio je mračniji od olujne noći, zakrabuljeniji od zločinca i šutljiviji od groba. Ali Vitez od Ribe znao je za strah samo po čuvenju, a leđa je okretao samo pobjeđenom neprijatelju. Zato jednostavno dohvati trublju i zasvira neku sonatu.
Od te svirke probude se sve jeke skrivene u zamku i među stijenama i počnu ponavljati u zboru, sad bliže sad dalje, sad nježnije sad prodornije, tonove sonate. Ali u zamku se nitko ne pomakne.
- Hej vi iz zamka! - poviče vitez. - Zar nema nikoga da primi viteza koji traži konak? Zar u ovom zamku nema čuvara, starog sluge ni mladog paža? Zar me nitko ne vidi?
- Idi! Idi! - uzvrati mu jeka.
- Da idem? - upita Vitez od Ribe. - Ja nikad ne odstupam u namjeri svojoj!
- Joj! Joj! - zavapi jeka.
Vitez zgrabi koplje i snažno udari u vrata.
Uto se rastvori željezna rešetka na vratima i pomoli se vrh dugog nosa koji je razmetljivo stršio između upalih očiju i upalih usta starice ružnije od samog vraga.
- Što želiš, nesmotreni galamdžijo? - upita ga slabašnim glasom.
- Želim ući - odgovori vitez. - Zar se u ovo ljetno popodne ne mogu ovdje odmoriti? Da ili ne?
- Ne, ne! - reče jeka.
Vitez podigne vizir s lica, jer je bilo jako vruće, a starica, vidjevši kako je lijep, reče mu:
- Uđi, lijepi mladiću, dobro ću te paziti.
- Paziti! Paziti! - opominjala je jeka.
- Hajdemo, stara majko...
- Zovu me gospa Berberiska - razdražljivo će starica. - Ja sam gospodarica ovog zamka.
- Zamka! Zamka! - upozoravala je jeka.
- Umuknite, prokleti brbljavci! - srdito uzvikne Berberiska. - Tvoja sam sluškinja - obrati se vitezu i duboko se pokloni. - Ako želiš, bit ću ti žena i živjet ćeš ovdje kao paša, bez brige i straha.
- Ha, ha, ha, ha! - smijala se jeka.
- Da se oženim tobom, koja imaš sto godina? Mora da si sasvim luda.
- Da, da - uzvratila je jeka.
- Htio bih - nastavi vitez - samo razgledati ovaj zamak, što je kao stamen kamen.
- Amen! Amen! - uzdahnu jeka na latinskom.
Berberiska, koju je to pogodilo u srce, dobaci mrk pogled Vitezu od Ribe, ali ga ipak povede i pokaže mu cijeli zamak. Vidio je u njemu svega i svačega, ali nikome nije o tome dospio pričati, jer ga je lukava Berberiska provela mračnim hodnikom u kojem je bila zamka. Upao je u nju i nestao u ponoru. Glas mu se izgubio među jekom koju su sačinjavali glasovi mnogih drugih hrabrih i plemenitih vitezova koje je lukava Berberiska kaznila na isti način zato što su prezreli njezine čarolije.
Vratimo se sada drugom Vitezu od Ribe koji je nastavio put pa se i on obreo u Madridu. Čim je prošao kroz gradska vrata, vojnici su se postrojili, a bubnjevi počeli udarati kraljevski marš. Okružile su ga mnoge sluge iz dvorca govoreći mu da kraljevna roni suze zbog toga što se njegovo izbivanje toliko odužilo i što strahuje da ga nije zadesila neka nesreća u ukletom zamku Albatroz.
- Dobro je - pomisli vitez - da me drže za moga brata koji se sretno vratio. Zato bolje da šutim i vidim kamo to vodi.
Oni ga slavodobitno odvedu u dvorac i lako je zamisliti s kolikom su ga ljubavlju i poštovanjem dočekali kralj i kraljevna.
- Bio si, znači, u zamku? - upita kralj.
- Da, da - potvrdi vitez.
- I što si vidio?
- Ne smijem o zamku reći ni riječi dok se ponovno ne vratim tamo.
- Ne kaniš se valjda vratiti u taj ukleti zamak, ti, jedini koji se ikada iz njega vratio?
- Moram!
Kad su pošli na spavanje, vitez stavi svoj mač na krevet.
- Zašto to činiš? - upita kraljevna.
- Zato što sam obećao da neću leći u krevet dok se ponovno ne vratim iz Albatroza.
I tako sutradan uzjaha svoga konja i uputi se prema začaranom zamku, strepeći da se njegovom bratu nije dogodila neka nesreća.
Stigavši do zamka, zakuca na njegova vrata i kroz rešetke se ukaza staričin grozni nos, nalik ribi sabljarki. Ali čim starica ugleda viteza, taj njezin nos mrtvački problijedi, jer joj se pričinilo da su mrtvi oživjeli. Ona pobježe zazivajući svoga zaštitnika Belzebuba, obećavajući mu da će pojesti onoliko krušaka i jabuka koliko joj dâ ako je oslobodi ove prikaze od krvi i mesa koja se vratila iz svijeta mrtvih.
- Časna gospo - podvikne pridošlica - nije li ovuda prošao vitez odjeven kao ja sada?
- Da, da - uzvrati jeka.
- I što ste učinili s tim vitezom bez straha i mane, kog je duša moja ljubila?
- Ubila! Ubila!
Čuvši to i vidjevši staricu kako bježi, Vitez od Ribe nije se više mogao svladati. Potrči za njom i probode je mačem. Ostavio ju je pribodenu na mač, a kako je puhao jak vjetar, a starica bila vrlo mršava i lagana, okretala se oko oštrice mača kao vjetrokaz.
- Gdje mi je brat, stara izdajice, vražja vještice? - pitao je vitez.
- Sve ću ti reći - odvrati vještica - ali budući da ću uskoro umrijeti, a osim toga vrti mi se od tog oketanja, morat ćeš me oživiti ako želiš išta čuti.
- A kako da te oživim, podmukla vještice?
- Pođi u vrt - odgovori starica. - Naberi čuvarkuća, puranove krijeste i zmajeve krvi, to cvijeće promješaj u kotlu, pripravi kupku i stavi me u nju.
Rekavši to, starica istog trenutka umre.
Vitez učini sve kako mu je naredila vještica, koja doista oživje, još ružnija nego prije, jer joj nos nije stao u kotao pa je zato ostao mrtav i tako bijel da je izgledao kao slonovska kljova.
Reče tada vitezu gdje mu je brat.
On se spusti u ponor gdje nađe brata i mnoge druge žrtve bezočne Berberiske. Poče ih stavljati jednoga po jednoga u kotao i svi su oživjeli. Jeka, koju su sačinjavali njihovi glasovi, postajala je sve veselija i sve glasnija, kako se koji glas ponovno smjestio u grlu svoga vlasnika, i prvo što se čulo bilo je:
- Prokleta starica! Okrutna Berberiska!
Na isti način na koji je oživio te plemiće, vitez je oživio i mnoge lijepe djevojke koje je bio odnio zmaj, vještičin sin. Svaka od njih zahvali Vitezu od Ribe i dade ruku jednome od spašenih plemića, a bezočna Berberiska, vidjevši to, ponovno umre od zavisti i srdžbe.
