četvrtak, 1. prosinca 2016.

Advent!

Danas u 16 sati u galeriji Pikto u Branimir centru je otvorenje nove zagrebačke adventske atrakcije - prodajne izložbe Art Pullover! Skupna je to izložba gdje perspektivni mladi autori (uključujući yours truly!) prodaju svoje radove, te će mjesec dana što je otvorena biti ispunjeno brojnim radionicama, akcijama i sadržajima. Kao i obično vrijedi poziv da dođete kako bisme spili koju, no čak i ako ne stignete na otvorenje, preporučio bih svima da posjete izložbu u narednim danima. To je galerija u trgovačkom centru koja prolaznicima nudi da, nakon što su kupili hlače i pogledali novi blockbuster, uđu i kupe umjetničko djelo,te to predstavlja kao potpuno svakodnevnu stvar! Divno je da netko ulaže napor u to da normalizira umjetnost i spusti je iz tornjeva od bjelokosti koje su joj izgradile zamišljena ekskluzivnost i ezoterija. Umjetnost pripada i treba čovjeku.

srijeda, 2. studenoga 2016.

Event!

Ove subote, 5.11., u 20 sati, imam otvorenje izložbe grafika u kafiću Škrabatorij na Katarininom trgu! Obzirom da je lokalitet lokal, dođite da spijemo koju :P

srijeda, 26. listopada 2016.

Gaimane, ljenčino!

Okončalo se još jedno hrvatsko 24-satno crtanje stripova, sedmo po redu! Ovogodišnja je tema bila teška odluka, uz uvjet da se negdje u stripu pojavi lažna reklama. Ništa lakše! Galerija se polako puni i već ima hvalevrijednih stripova za pročitati. Za zainteresirane, moj uradak, napravljen Eastmanovom metodom, možete naći ovdje. Radi se o adaptaciji nečeg krajnje neobičnog; audiosnimke Scotta Rehma i Jima McClurea kako igraju Reflections, igru koju je potonji dizajnirao. Igra zvuči jebeno, te sam probao dosljedno prenijeti njen šarm na strip.
Kao i uvijek, hvala svima koji su se došli družiti, a pogotovo hvala organizatorima, sponzorima i volonterima što ovaj event iz godine u godinu drže u pogonu. You da real MVP.
Također, za one koji nisu skužili reklamu u stripu, uživajte :)

subota, 15. listopada 2016.

Maratonci crtaju počasni krug

Jubilarno, sedmo 24-satno crtanje stripova održava se 22./23.10.2016. na Jabukovcu! To je za tjedan dana! Prijave su otvorene, pa ne časite ni časa!
Kao i prijašnjih godina, pozivam svakoga iole likovno entuzijastičnog da se pridruži maratonu. Iskustvo je jedinstveno i do sada je uvijek bilo odlično. Vidimo se tamo!

nedjelja, 11. rujna 2016.

"That's a bad out-fit! Woo!"

U više sam se navrata izjasnio kao protivnik drkanja po Supermanovom kostimu, ali ovaj iz elseworldsa Superman's Metropolis jebe kevu! :)

petak, 9. rujna 2016.

srijeda, 7. rujna 2016.

Recenzija u skici: Skiptrace

Baš kao i svaki drugi, Skiptrace je jeben film za pogledat pijan! :P

ponedjeljak, 5. rujna 2016.

The Witch

Preporučam! Nisam se tako prestravio od kada sam zadnji put vidio snimku crne mise :P

srijeda, 31. kolovoza 2016.

petak, 26. kolovoza 2016.

srijeda, 24. kolovoza 2016.

utorak, 23. kolovoza 2016.

"Now for the democratic response..."

Scott McCloud je utjecajan teoretičar stripa sa brojnim kritičarima. Kako sam spomenuo u jučerašnjoj epizodi Ispod haube, ima neke velike i raširene ideje o devetoj umjetnosti koje nisu naišle na univerzalno odobravanje. Vama na nauk, skrenuo bih vam pozornost na Build a Beach Head, repliku u obliku stripa kojeg su zajedno napravili Art Baxter i James Sturm.



ponedjeljak, 22. kolovoza 2016.

Ispod haube: Trodimenzionalni urbani strip

Strip je medij s kojim se ljudi obično sretnu tokom djetinjstva. Oni koji ga zavole, zavole ga rano i bez puno razmišljanja uživaju u bogatstvu doživljaja koje deveta umjetnost može pružiti. Skromna učinkovitost stripa kao sredstva pripovijedanja je, naravno, jedna od njegovih velikih snaga, ali korisno je ponekad zapitati se i teška pitanja o toj umjetnosti koju toliko volimo. Čovjek se iznenadi do kakvih odgovora dođe! Pa ako ćemo se već okušati u postavljanju velikih pitanja, najbolje je početi od onog primarnog: što je strip?

Fotografija na vrhu članka prikazuje skulpturu Trodimenzionalni urbani strip, djelo umjetnice Nade Orel postavljeno 1984. godine. Žičana konstrukcija, sveukupno visoka 2,2 m, prikazuje dvoje stiliziranih ljudi koji se rukuju, te razmijene riječ-dvije. Iznad njihovih glava, unutar strip oblačića, u zraku visi razgovor:
-Zdravo! Kamo ideš?
-U galeriju "Događanja"!
Ova je skulptura smještena ispred Kulturnog centra Peščenica (u sklopu kojeg se spomenuta Galerija događanja i nalazi), no postojala je i druga, gotovo identična, koja se nalazila nešto dalje. Uklonjena je uslijed oštećenja, a jedina razlika u prikazanom tekstu je bila ta što je prva rečenica glasila: "Hej! Kamo žuriš?"
Sama ideja skulpture je doista simpatična. Objedinjuje uloge oglasa i umjetničkog djela, te se poigrava sa medijem koji je čvrsto etabliran u javnoj svijesti - mnogi se prolaznik nedvojbeno našao osupnut, razmišljajući: "Trodimenzionalni strip? Što sve neće izmisliti!"
Samo, je li to strip? Što je strip? Zašto je to uopće bitno? Ovim ćemo se pitanjima baviti danas, dok pokušavamo naći odgovore ispod haube devete umjetnosti, gdje se događa magija koja ju pokreće. U današnjoj epizodi: Trodimenzionalni urbani strip!

Pitanje "Što je strip?" se može učiniti trivijalnim svakome tko je čitao Kako čitati strip, popularni strip-o-stripu, veliku studiju medija koju je napisao i nacrtao Scott McCloud. Autor se sa tom nedoumicom uhvatio u koštac na samom početku, ponudivši definiciju koja je trebala odagnati sve sumnje. Testiranje nekih od njegovih postulata će uvelike biti okosnica današnje analize. Za McClouda je strip, dakle: "Crteži i druge slike supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske reakcije u čitatelja." Do toga je došao krenuvši od ranije definicije Willa Eisnera, prema kojoj je strip jednostavno umjetnost slijeda. McCloud i sam tvrdi da je Eisnerova definicija adekvatna u većini situacija, no svoju izdvaja kao bitnu jer čini razliku između stripa i srodnih medija. Njegovoj se definiciji može štošta prigovoriti (primjerice, što ako svojim stripom želim izazvati emocionalnu reakciju u čitatelja?), no zanimljiva je poradi stvari koje spominje, kao i stvari koje prešućuje, što ju u isto vrijeme čini i vrlo specifičnom i veoma širokom. Primjerice, ničime ne iziskuje od stripa da sadržava riječi ili strip oblačiće, što je tekovina medija koju često uzimamo zdravo za gotovo. Time ujedno obuhvaća nijeme stripove kakve radi primjerice Jason, ali i brojna umjetnička djela koja bi laiku bila neočekivana. Naime, okosnica McCloudove definicije je onaj "supostavljene u namjerni slijed" dio, njegova ideja da je strip prvenstveno definiran slikama koje su namjerno supostavljene (doslovno, postavljene jedna do druge) u prostorni slijed na nekakvom fizičkom mediju (npr. listu papira ili kompjutorskom monitoru), za razliku od, primjerice, animiranih filmova, gdje su individualni kadrovi supostavljeni kronološki i izmjenjuju se jedan za drugim. Autorova namjera da čitamo jedan kadar (sliku) prije, a drugi nakon toga, unatoč tome što ih vidimo nekoliko od jednom, je ono što čini strip. On se očituje u toj hijerarhiji - slijedu. Utoliko strip ne mora imati boju, riječi, superjunake, nakladu, pa čak ni priču - samo evidentnu namjeru prema kojoj su individualne slike supostavljene u slijed. Tako da, ukoliko se vodite McCloudovom definicijom, svaka crkva na svojim zidovima ima izložen strip - križni put!
Postaje križnog puta su slike, supostavljene u namjerni slijed, s namjerom prijenosa informacija - točno po definiciji. Neki drugi primjeri koji se prema McCloudu kvalificiraju kao strip su egipatski zidni oslici, reljefi na starorimskim trijumfalnim stupovima, te slavna Tapiserija iz Bayeuxa. Strip, na kraju krajeva, nije nastao iz hira - medij koji danas znamo pod tim imenom je vrhunac evolucije vizualnog pripovijedanja koja se izrodila iz potrebe naših drevnih predaka da prenesu više informacija nego što stane na jednu sliku, ili zabilježe više od jednog događaja: umjesto jednog crteža - više njih, povezanih sadržajem!
Sve do sada spomenuto možemo prikazati na primjeru. Zašto ovo prema McCloudovoj definiciji nije strip?
Zašto ovo jest?
Gornja slika je Whaam! Roya Lichtensteina. Donja je stranica iz stripa All-American Men of War #89. Kako smo do sada vidjeli, nije činjenica što je Whaam! ulje na platnu ono što ga diskvalificira da bude strip, već nešto drugo: ta slika nije ničemu supostavljena. Lichtensteinova je slika nastala kao kombinacija motiva iz starih DC-jevih ratnih stripova (ako vas zanima više, jedan od oštećenih autora, Russ Heath, je o tome napravio kratki strip), te ponajviše nalikuje zadnjem kadru gore prikazane table. Unatoč tome što Whaam! krase brojne stripovske tekovine, poput teksta u didaskalijama, vidljive onomatopeje i popularnog "stripovskog" crteža, ništa od toga nije spomenuto u McCloudovoj definiciji. Sve je to izlišno. Strip se očituje u kontekstu koji si supostavljene slike međusobno daju i utoliko Whaam! nije strip. Reći da jest, insinuirati da spomenute pozajmljene tekovine od te slike čine strip, bi značilo da i, primjerice, ovu Strigelovu sliku valja proglasiti stripom jer su anđelove riječi vidljive na traci koja se vijuga iz njegovih usta:
Scott McCloud, zapravo, iz istog razloga izričito izdvaja karikature od jednog kadra iz definicije, inzistirajući kako one nisu strip. Tako da Gary Larson, koliko god duhovit bio, prema McCloudu u načelu nije strip-autor nego karikaturist.
Kritičari su ga u više navrata pokušavali osporiti sa različitim argumentima, jednog od kojih bih se rado i sam dotako. Što je s ovim?
To je kadar iz stripa All-Star Superman kojeg je nacrtao Frank Quitely. Očito, radi se o tek jednom kadru u širem stripu, no zamislite da se ne radi o trapavom Clarku Kentu, već da je ova pasica objavljena kao samostalni kaiš novinskog stripa o nekakvoj bezimenoj šeprtlji. Bi li to bio strip? To je naizgled jedan kadar, ali glavni se lik u njemu pojavljuje čak sedam puta. Što sad? Gdje je supostavljenost? Postoji li slijed?
McCloud se, zapravo, i toga neizravno dotakao, konkretno onda kada je pričao o gorespomenutoj Tapiseriji iz Bayeuxa:
Tapiserja iz Bayeuxa je remek-djelo anglosaske umjetnosti, sedamdeset metara dugačka romanička tapiserija iz jedanaestog stoljeća koja kroz slike i popratni tekst priča o normanskom osvajanju Engleske. Scott McCloud ju izdvaja kao povjesno strip-ostvarenje, no, slično kao i gornja tabla iz All-Star Supermana, naizgled se radi o jednom kadru u kojem se isti likovi neobjašnjivo pojavljuju mnogo puta. McCloud tvrdi da su, unatoč tome što nema granica kadrova, scene jasno odijeljene sadržajem. Utoliko bi se Tapiserija iz Bayeuxa mogla prikazati pobliže stripu ovako:
A kadar iz All-Star Supermana ovako:
Oba su primjera strip prema McCloudovoj definiciji. Dakle, došli smo do zaključka: u slučaju nedoumica tražimo sadržajne jedinice - kadrove, te potom slijed. Po istom ključu, slično kao što gornja Striegelova slika nije strip, Masacciov Porezni novčić jest:
Obzirom na sve to, kako Trodimenzionalni urbani strip prolazi u okršaju sa ovom definicijom? Već sam spomenuo da McCloud stripom smatra trake reljefa sa rimskih trijumfalnih stupova...
...Pa vjerojatno ne bi bio zatečen trodimenzionalnom prirodom sporne skulpture. Dakle ako njena žičana forma prolazi kriterij "crteža ili drugih slika", i definitivno prenosi informacije i izaziva estetsku reakciju, uspijeva li ostvariti i taj sveti gral McCloudove definicije, slijed? Je li ta skulptura ičemu supostavljena?
Naočigled, na skulpturi Nade Orel nisu vidljivi nikakvi skriveni kadrovi koje bi sadržaj odvojio - interakcija figura je jedna kratka radnja. Kako smo na primjeru Lichtensteinovog Whaam!-a vidjeli da devetu umjetnost ne čini puki stripovski žargon, poput ovdje prisutnih govornih oblačića, možemo sa sigurnošću zaključiti da se u ovom slučaju definitivno ne radi o stripu.
Jelda?
Možda. Možda ne. Bacite oko na ovu tablu iz Adventures of Superman #10:
Prije nego išta kažem, samo bih se htio nadiviti tome kako je stvar krasno ispripovijedana, te čestitati cjelokupnom čovječanstvu na tome koliko smo uznapredovali u razumijevanju stripa. Ovako nešto je teško dokazati, no uvjeren sam da bi takva tabla prije sto godina bila nečitljiva. Danas je sve jasno kao dan!
Dakle prikazuje Supermana u posjetu dječjoj bolnici, pri čemu od pijeska i krpe napravi plašt sa kopčom za oboljelu djevojčicu. Međutim, taj je niz događaja prikazan u dva horizontalna slijeda: gornja galerija malenih kadrova koji prikazuju detalje, te donja scena koja objedinjuje tehnički tri kadra i prikazuje istu radnju u globalu. Obzirom da je iz konteksta jasno kako se ne radi o dvije bolnice ili nekakvom flashbacku, kako ovo valja čitati? Možemo li dokučiti slijed koji je autor zactao? Kada bismo probali pratiti nekakvu kronologiju događaja, dobili bismo ovakav košmar od slijeda:
Počinje dolje, ide gore, okreće se, vraća, krivuda... To gotovo sigurno nije red čitanja kako ga je autor zamislio. Realnije je pretpostaviti nekakav ležerni, mekani slijed pri kojem oko prati tekst i perifernim vidom upija informacije sa kadrova ispod i iznad u isto vrijeme. Postoje i složeniji primjeri! Pogledajte ovu kompoziciju iz stripa We3:
Libim se to uopće nazvati tablom; mnoštvo malih kadrova ovdje služe kao komentar glavnoj akciji koja se odvija u pozadini. Štoviše, tu scenu iza, gdje robo-pas napada džip, možemo opet razdijeliti na kadrove po sadržaju, obzirom da se subjekt u njoj pojavljuje pet puta. Postoji li slijed kojim treba čitati te male kadrove? Koliko je značajna izmjena udaljenosti među individualnim kadrovima? Je li uopće bitno da ih pročitamo, obzirom da prvi od malih kadrova dijelom izlazi sa formata stranice, naizgled dajući do znanja da bi ih moglo biti još koje ne vidimo?
Što sa ovom tablom iz Promethee, koja se može čitati i u smjeru kazaljki na satu i obrnuto?
To su dva namjerna, suprotna slijeda! Je li to duplo strip? Poništavaju li se slijedovi pa to nije strip? McCloud kratko priča o nečemu sličnom, ideji razgranatih stripova gdje čitatelj bira smijer čitanja, no koliko je onda bitna namjera u njegovom namjernom slijedu, ukoliko se krajnje djelo ne pokorava volji autora, već hirovima individualnog čitatelja?
Što sa Žeželjevim art stripovima, kakav je primjerice Reflex?
Slike se ovdje izmjenjuju naizgled proizvoljno i nepovezano, a slijed nije naznačen apsolutno ničim, pa čak ni riječima "The End" na jednom kraju. Kulturna konvencija, naša i autorova, je jedini razlog zašto čitatelj taj strip lista s lijeva na desno. McCloud se ovoga ovlaš dotiče sa predloženim "non-sequitur" tipom prijelaza iz kadra u kadar, no za isti ne daje ni jedan primjer, već krajnje teoretsku obranu da čitatelj sam nalazi vezu između crteža zahvaljujući naročitoj alkemiji koja se događa među kadrovima. Ovime opet potkopava vlastitu definiciju - čiju namjeru prati slijed u stripu, autorovu ili čitateljevu?
U ovom se trenutku čini da smo sve dalje od odgovora na prva dva pitanja koja smo si zacrtali na početku analize, pa predlažem da se za promjenu uhvatimo u koštac s trećim: zašto je sve to uopće bitno?
Ustanoviti što slijed znači za McCloudovu definiciju je presudno utoliko što, ako se vodimo istom, on čini razliku između stripa i svih ostalih vizualnih umjetnosti. Slijed je ono što ga odvaja. Ukoliko talentirani strip autori nastave sa ovakvim hvalevrijednim eksperimentima, Scott McCloud će možda morati revidirati svoju definiciju u nešto nalik "crteži i druge slike supostavljene u kontekst, s namjerom prijenosa informacije i/ili izazivanja estetske (ili emocionalne) reakcije u čitatelja." To nije neočekivano. Kako je čovjek sam rekao:
Međutim, postoji nešto što sve ove rasprave o formi ne spominju. Možemo zauvijek debatirati što stripove čini drukčijima, no bitnije je, rekao bih, zapitati se što ih čini posebnima. Kako ja to vidim, od svih umjetnosti strip je najintimnija. Svako veliko umjetničko djelo je, naravno, u prvom redu vrlo osobno iskustvo, no čitati strip podrazumijeva izolaciju. Možete otići na predstave ili gledati filmove u društvu, možete poslušati koncert sa prijateljima, možete se diviti cjelokupnosti krasnog slikarskog ili kiparskog djela zajedno sa svim drugim posjetiteljima muzeja. U danima prije televizije, obitelji bi se skupljale oko ognjišta i slušale dok bi netko čitao knjigu. Ali ne možete nekome čitati strip, ne možete u isto vrijeme prenositi sadržaj riječi i slike, dojam crteža, osobni tempo. Čak i kada nekolicina klinaca zbije glave oko jednog Batman stripa, svaki se od njih nađe sâm licem u lice sa svojom prvom umjetnošću.

Je li Trodimenzionalni urbani strip Nade Orel onda na kraju strip ili nije? Ima li sa ičime biti supostavljen? Možda! Jer, kako je bilo spomenuto, nekada je ta skulptura bila jedna od dvije. Je li jedna bila kopija druge ili njen nastavak? Jesu li skulpture bile namjenjene promatranju određenim redoslijedom? Postoji li razlog zašto je jedna bila na krajnje javnom mjestu, livadi, a druga u zatvorenom prostoru, atriju? Prikazuju li istog ljubitelja umjetnosti u dvije etape njegovog puta do Galerije događanja, vodeći pritom promatrača sa sobom? Je li uništena skulptura bila prvi kadar istinskog trodimenzionalnog urbanog stripa? Ne znam! :)
Ali saznati ću uskoro! Nada Orel iduće godine ima zakazanu retrospektivu u Umjetničkom paviljonu i namjeravam joj sva ova pitanja tamo i postaviti. Stay tuned, true believers!

četvrtak, 18. kolovoza 2016.