A Prayer to the Sun je kratki strip Edvina Biukovića i Darka Macana, objavljen 2000. godine (u slučaju prvospomenutog autora, posthumno) u sklopu antologije Weird War Tales Special. Dobio je nominaciju za Eisnerovu nagradu, te je neupitno najbolji hrvatski strip. Mogu se ja zauvijek kleti u Barbarina Blaža, no dođe vrijeme kada se treba uozbiljiti i reći što je što. Blaž je jeben. Molitva je nenadjebiva.
Toliko od recenzije. Prije nego nastavimo dalje, izvolite pročitati strip. Ponovo, ako treba. Uploadan je na internet i ima samo osam stranica. Pročitajte pa se vratite.
Krasna stvar. Potresna. Vrhunski izvedeno, besprijekorna ciklička struktura (strip doslovno počinje jutrom poslje u prvom kadru nakon vođenja ljubavi večer prije u zadnjem kadru), a ona fora sa duplom kronologijom (radnja počinje u svitanje i završava se u suton, pri čemu pratimo ratove u pravilnom kronološkom redosljedu od zore civilizacije do sadašnjosti) je odmah na prvu impresivna. Maestralan strip. I također, revolucionarno koristi jezik medija. Kako točno? Pa...
Alan Moore je jedan od velikih inovatora što se tiče devete umjetnosti. U svojim stripovima stalno koristi tehnike kojima želi pokazati kako se radi o naročiom načinu pripovjedanja, koji ne može biti vjerno prenesen ni u jedan drugi medij. Slavni strip-u-stripu u Watchmenima, ona retro-kronološki-lateralna priča sa zgradom u Tomorrow Stories, svi oni čudnovati eksperimenti u Promethei – kristaliziranje crteža u fotografiju u višim sferama stvarnosti, kadrovi kao elementi nezavisne kompozicije (primijetite da se ova tabla može čitati i u smjeru kazaljki na satu i suprotno), cijela jedna priča ispričana u trakama zakrenutim za 90°, cijeli onaj tarot nastavak... Danas bih se međutim osvrnuo na njegovu ideju kohezije riječi i slike u stripu, na način da se jedna na drugu međusobno referiraju sadržajem, no ne i značenjem. Stitch je napravio krasnu analizu na primjeru Watchmena i Morrisonovog Multiversityja, pročitajte i to pa se vratite.
Sve jasno? Kewl.
Stvar je u tome da, iako se radi o hvalevrijednim eksperimentima koji su neosporivo proširili naše shvaćanje onoga što strip jest (McCloud to naziva formalizmom), što se tiče običnog čitatelja, tu se radi o fintama. Ono što se kod takvih eskapada događa je da sam jezik stripa postaje prominentan element u vlastitom mediju. To znači da je čitatelj cijelo vrijeme svjestan da čita nekakav neobično ispripovjedan strip, umjesto da se uživi u radnju i zaboravi da lista stranice. To može biti i dobro i loše. Uzmite opet Prometheu za primjer – taj je strip bio veliki Mooreov magijski manifest, istraživanje strukture stvarnosti kako on to vidi iz svojeg čarobnjačkog laboratorija u Nedođiji. Utoliko je spomenuto eksperimentiranje bilo (uglavnom) sjajno iskorišteno – table su posavljene standardno dok prate događaje na Zemlji, te počnu izgledati divlje čim se radnja preseli u spomenute više sfere stvarnosti (ili kada se glavna heroina preobrazi u svoj magični alter-ego). Vidite kako to funkcionira? Priča je na Zemlji – čitatelj je uronjen u radnju i zanemaruje da bulji u pigment na papiru; priča se preseli u više sfere stvarnosti – čitateljevo se stanje svijesti povisi, zajedno sa radnjom se izdigne iznad svijeta na stranicama stripa u kojem je do maločas boravio. Genijalno! No onda je došao onaj nastavak u trakama pod 90° i stvar je počela štucati. Čitatelj dvadesetak stranica prati tu priču sa sporednim superjunačkim likovima koji rješavaju nekakvu frku, dvadesetak stranica mora nespretno držati strip i izvoditi akrobacije da okreće stranice, dvadesetak stranica trpi tu fintu i čeka da se isplati. Čeka uzalud. Taj je nastavak bio osjetno slabiji, nije iskoristio gorespomenuti gambit sa povišenom svijesti jer se odvijao na Zemlji, te je samo frustrirao čitatelja koji je morao izmisliti skroz novi način da lista strip. Poanta je bila da epizoda svojim formatom i frivolnom pričom evocira filmske blockbustere, konkretno adaptacije superjunačkih stripova, no na kraju je ispala samo finta. Nije funkcioniralo.*
Slično tako, ranije spomenuta kohezija nije čak ni finta – to je interna fora. Kada ju skužite ili vam ju netko prokaže (hvala, Stitch), ona postaje samo hvastava gesta vještog autora i mala posveta publici koja kuži. Je li to izvedivo samo u jeziku stripa? Možda. Služi li da ikako osnaži stranicu? Ne bih rekao.
Sve sam Vam ovo ispripovjedao kao kontekst za slijedeće otkriće: Molitva Suncu ide upravo kontra toj Mooreovoj kohezivnoj finti. Proučite strip još jednom, ali ovog puta pročitajte sam tekst i pregledajte same slike. Ocjenite ih kao samostalne elemente. Sviće li Vam?**
Tekst bez slike postaje čista besmislica, a kadrovi bez teksta mijenjaju kontekst i strip dobiva sretan kraj – zadnji lik preživi. Zašto je to? Zato što ovaj strip o ratu niti jednom ne spominje riječ rat. Utoliko izdvojen tekst gubi svoju temu, a izdvojeni kadrovi svoje značenje. Umjesto da se riječ i slika neprestano međusobno referiraju kao kod Moorea, ovdje se one nadopunjuju. Umjesto kohezije, sinergija. I nije postignuta usiljenim ili objesnim eksperimentiranjem sa medijem, nego jednim razumijevanjem istoga i staloženom odmjerenošću. Možete li zamisliti kako bi se taj strip čitao da su rečenice nakrcate referencama na mačeve, oklope i puške? Bio bi farsa! Ovaj je strip toliko briljantan jer je ispripovjedan na način koji je moguće samo u ovom mediju, bez da je od toga napravio dernek. Bolji je jer ne koristi finte da se pravi važan.
* Čisto da preduhitrim tip Mooreovih obožavatelja za koje se nadam da ne postoje, one koji bi mi htjeli dati do znanja da je ta epizoda namjerno loša, jer je Moore vokalni kritičar superjunačkih filmova: odrastite i dopustite svom idolu da odrasta kao autor. Moore nije proklet bezgrešnošću.
** Klasik!
2 komentara:
Fora!
Glavno da nije finta :P
Objavi komentar