Ispod haube: Nao Brown

Iznenađenje! Počeo sam pisati recenzije za internet portal Čitaj me!
Prva recenzija: Nao Brown

S tim na umu, o svakom se stripu da razglabati na razini koja je korisna isključivo nadobudnim autorima, te dosadna prosječnom čitatelju. U tu ću svrhu na blogu objavljivati adendume recenzijama na citajme.com, u kojima ću iznijeti podrobnija zapažanja za zainteresirane. Strip kao medij je, naime, beskrajno fascinantan kada pomnije promotrite mehaniku koja ga pokreće, te ćemo u ovim segmentima raditi upravo to - gledati ispod haube ne bi li razumjeli gracioznu magiju u srcu ove umjetnosti. Ono malo što znam ili zaključim ću podijeliti s Vama u nadi da će nekome koristiti, a meni će za ego biti korisno dati ljudima platformu da me prozovu ako serem. Dobrodošli u Ispod haube! U ovoj epizodi: Nao Brown!

Na tehničkoj razini, Nao Brown je neobično podvojen strip - možemo na njegovim stranicama naći i majstorska rješenja i početničke greške. Autor na više mjesta nalazi kreativne načine da odjednom prikaže ekstremno udaljene planove, presijeca velike scene jarcima da rastereti kadar, te vješto koristi razmještaj didaskalija kao oblak isprekidanih misli oko glave naslovne junakinje (à la Miller ali statično). S druge strane, već je na prvoj stranici počinio smrtni grijeh pisanja stripova sa golemom količinom riječi koju je na nju natrpao. Strip je naročit medij zbog sinergije slike i teksta; ako autor ne zna pripovijedati slikama, onda bi trebao napisati knjigu. Alan Moore je slavno osmislio mjeru za broj riječi u svojim stripovima. Naravno da ne postoji jedan pravi način za raditi stripove, no metoda koja funkcionira za takvog velikana je dobro mjesto da započnemo analizu. Prema Mooreu je, dakle, maksimalan broj riječi po stranici oko 250, ravnomjerno raspoređen po kadrovima; a maksimalan broj riječi u individualnom balončiću je 25. Za usporedbu, prva stvar koju u Nao Brown čitamo je debeli blok teksta od 48 riječi. To je daleko previše, obezvrijeđuje sliku i ubija mi volju za daljnjim čitanjem. No ako je taj gaf na prvoj stranici nestručan, biser na samom kraju stripa je upravo neoprostiv - četiri stranice su ispunjene crtežem knjige sa tekstom kojeg autor očekuje da pročitamo. To nije strip. Činjenica da vidimo nacrtane stranice knjige i prste koji ju drže otvorenom nikako ne služi jeziku medija; autor od nas i dalje očekuje da čitamo esej.
Kao što sam rekao u recenziji, Dillonov crtež je u konačnici predobar za vlastito dobro. Strip je vizualni medij i sve što je vidljivo na neki način utječe na čitatelja - čak i ako on toga nije svjestan. Vrsta crteža, primjerice, nosi značenje nevezano uz motive na pojedinim kadrovima. Vrckavi crtež Billa Wattersona paše dječjim pustolovinama Calvina i Hobbesa, drhtave linije Charlesa Schulza su u službi toga da kroz Peanutse razrađuje svoje osobne psihoze, minuciozni "kolaži" Sergia Toppija daju tempo njegovim tablama usporavajući čitateljevo oko i time njegove stripove pretvaraju u jedno meditativno iskustvo... Ako strip izgleda kao Nao Brown - ljubavlju oslikan akvarelom, sa likovima realističnih proporcija koji nastanjuju uvjerljiv i detaljan svijet - onda on poručuje čitatelju da mu ima nešto za pokazati. Nao Brown tu podbacuje. Spomenuo sam da je Dillon fulao priliku da to nadoknadi sa Naovim psihotičnim epizodama, pa za slučaj da čita, dao bih mu pokoji savjet koji može iskoristiti kad će raditi remake. U ovakvom slučaju u načelu postoje dva rješenja: izvesti epizode nalik ostatku priče ali mnogo, mnogo krvavije, kako bi se postigao šok uslijed jakog kontrasta; ili cijeli strip nacrtati grublje, te epizode izvesti grozno i alegorijski, kao što to radi primjerice Justin Green. Za strip u kojem glavna junakinja razmišlja o čedomorstvu, Nao Brown je iznenađujuće kukavički - libi se pokazati zube i proliti krv.
Također sam spomenuo veliku manu scenarija - radnja prati Nao u onome što se čini kao najmanje zanimljivo razdoblje njenog života. Dano nam je do znanja da je ona netom prije početka stripa prekinula vezu sa dečkom koji ju je varao i odsjela kod oca u Japanu, a priča završava sa letimičnim pregledom prometne nesreće koja ju zadesi na samome kraju i post scriptumom u kojem Nao objavi čitatelju da je sad bolje. Fantastično. Dakle nismo vidjeli niti kako se protagonistica nosi sa izlaskom iz trule veze i ocem s kojim nikada nije imala dobar odnos, niti kako se nakon nesreće njen um liječi dok joj se tijelo oporavlja. Umjesto toga smo dobili miševe, pokvarene perilice i nepreuzete pošiljke. Postoji često ponavljana mudrost koja se tiče pisanja i ide ovako nekako: "Je li ovo što se događa tvojim likovima najzanimljivija stvar u njihovom životu? Ako nije, zašto ne čitamo to?" Nao Brown je živi dokaz toga da je pitanje na mjestu.