Hobit dvojka je dakle daleko bolji film nego što je bilo za očekivati, što u velikoj mjeri može zahvaliti sceni nadjebavanja Bilba i Smauga. Pogledavši je, sjetio sam se
Prstenove družine, i to ne slučajno. Kada je Jackson radio taj film, još se nije bio okušao ni na čemu toga kalibra, pa se držao knjige kao pijan plota. Bio je to glavni razlog zašto je film bio daleko najbolji u trilogiji i zašto je u njemu lako moguće
najbolja scena koju je Jackson ikada snimio. Kasnije se opustio i filmovi su zbog toga patili.
Jedan lik je to dosta riječito sročio kao: "...Jackson's knack for diving head first into works that are far too big for him and then adapting them as if they were a piece of shit that just needed a flashlight and a camera pointed at them."
Ista je trepidacija valjda bila prisutna i sada kada je trebalo po prvi puta pokazati zmaja, pa je opet dao Tolkienu da dođe do riječi - Bilbo i Smaug odjednom počnu pričati kao da su likovi iz osamdeset godina stare knjige. Upravo začudno, kao da su ljudi zainteresirani vidjeti nešto nalik tome kada idu gledati film nastao prema Hobitu.
Nema komentara:
Objavi komentar