utorak, 8. ožujka 2016.

Ako Superman ubija, teroristi pobjeđuju!

Nekidan se u razgovoru dragi prijatelj (znaš tko si) dotaknuo mojeg najrecentnijeg Super-njurganja, te me optužio da romantiziram. Okosnica njegovog argumenta se može sažeti kao: "Mejo, to je samo film!" Kako mi je potrebno znatno manje od toga da me isprovocira u novi esej o Supermanu, opet ću opteretiti blog svojom logorejom umjesto novim stripom. Sorle!
Imaš pravo, dragi frende. To je samo film. Na žalost, mogao je biti nešto mnogo više.
Evo u čemu je stvar: film je umjetnost. Doista jest, koliko mi god teško pada to priznati. (Igrice i dalje nisu!) Sa tom laskavom titulom za pojasom, filmotvorci se mogu pridružiti svim drugim umjetnicima u razmatranju jednog od pitanja koja more čovječanstvo od pamtivijeka: što je umjetnost? Ozbiljno, koji je to kurac? Je li to ljudski izum? Otkriće, možda? Ako je izum, čemu služi? Ako je otkriće, zašto ju je nemoguće definirati? Je li to nekakva sila prirode? Magija? Ludost?
Priroda umjetnosti je neuhvatljiva, istina o njoj je prevelika za ljudsko shvaćanje. I to je samo što se tiče umjetničkih disciplina, stvar postaje još slojevitija kada su u pitanju individualna djela. Bez obzira radi li se o slici, pjesmi, plesu, stripu, filmu ili nečem trećem, svako se umjetničko djelo obraća onom nesvjesnom, neshvatljivom dijelu ljudske svijesti. Ono liječi bol od koje je promatrač nesvjesno patio, napaja dušu koja nije znala da žeđa. Moć velikih djela je u tome što mogu u našem duhu probuditi nove spoznaje, detonirati ih kao blistava sunca i promijeniti nas iz korijena. Da citiram meni dragu misao Andreja Tarkovskog:

"Ukupna svrha umjetnosti nije, kako se često smatra, da prenosi ideje, propagira misli, da služi kao primjer. Cilj umjetnosti je da pripremi čovjeka za smrt, da zapluži i preore njegovu dušu, omogućivši joj time da se okrene dobru."

Utoliko je umjetnost i individualna. Ako netko ostane ravnodušan pred danim djelom, onda ono za njega nije umjetnost. Svi stručnjaci i literatura na svijetu to ne mogu promijeniti, jer djelo i njegov autor nisu uspjeli uspostaviti emocionalnu vezu sa dotičnim promatračem.
Umjetničko djelo postaje time značajnije što više ljudi uspije dotaknuti. Neće uspjeti ganuti svakoga, ali svatko bi trebao sebi dati priliku da ga umjetnost nečemu nauči. Na žalost, često biva marginalizirana, svedena tek na začin života, aspekt ljudskog iskustva koji je bitno iskusiti kada si odradio sve drugo. Obzirom na to, uzmite u obzir povoljne okolnosti u kojima se rodila ideja za Man of Steel. Živimo u renesansi superjunačkih filmova, kojoj brojni kritičari već predviđaju kraj. Marvel filmovi su pripremili tlo za ozbiljne adaptacije jeftinih dječjih tiskovina. Studiji u njih ulažu ozbiljnu lovu i cijeli svijet ih gleda. Novi film o Supermanu, najpopularnijem superjunaku u povijesti i općepoznatoj ikoni altruizma, je bio u savršenoj poziciji da učini nešto neviđeno. Imao je multimilijunski budžet i željnu publiku. Da je bio drukčiji, da je bio suvisliji, da su bolji ljudi bili angažirani da po narudžbi Warner Brothersa naprave to umjetničko djelo, nebrojeni gledatelji bi došli posvjedočiti novom superjunačkom spektaklu i otišli kući promijenjeni, noseći u sebi jednu veliku istinu o beskrajnom čovjekoljublju koju Superman u stripovima predstavlja. Možete li zamisliti kako bi taj film izgledao da su ga radili Grant Morrison ili Mark Waid? Ili barem Scott McCloud ili Mark Millar? Takav je film mogao biti ništa manje nego transcendentalan. Poruka koju bi prenio ne bi dolazila sa pozicije elitističkog filozofiranja ili religijskog moraliziranja, dolazila bi iz srca umjetnika, kroz medij ikone, u žedne duše milijunskih gledatelja koji mogu biti dobri ljudi, koji to žele biti. Nedostaje im samo svijetlo da im pokaže put.
Ali umjesto toga, projekt je povjeren troglavoj zvijeri Dreka Snydera, Davida Govnara i Christophera Dolana. Film kakav smo dobili ne samo da je smeće, nego je okaljao sliku Supermana u javnoj svijesti barem do iduće verzije. Potratio je priliku kakva se možda neće ponoviti. A u najboljem slučaju, čak i kritičari koji mu s najvećim zanosom staju u obranu moraju priznati slijedeće: to je samo film.
Eto, nadam se da neću opet morati drobiti o istoj temi. Također se nadam da će mi leteća svinja donijeti milijun dolara, po mogućnosti ukradenih od Zacka Snydera.

Broj komentara: 6:

Bob kaže...

Sori, buraz, al po svim ovim parametrima umjetnosti video igrice jesu umjetnost. Ali ne sve, naravno. Samo Metal Gear Solid serija. :D

Mejo kaže...

Imaš tipfeler, piše se Metal Slug :P

Bob kaže...

Ba-dum, tsssss!

Mejo kaže...

Klasik!

Bob kaže...

Jesi kopipejstao odgovore ili ih pisao svaki put? Ja sam ih pisao, buraz. to ti je konceptualna umjetnost. :D

Mejo kaže...

Ne, bila bi konceptualna umjetnost da nisi komentirao. Jer bi stvar ostala koncept :)