četvrtak, 3. ožujka 2016.

"A banner with the strange device, Excelsior!"

I tak, opet sam raspravljao s ignorantom.
Ne znam jesam li ikada do sad iznjeo ovaj sentiment, no Man of Steel je smeće. Gore od toga, štoviše, Man of Steel je kriminal. Svetogrđe. Bogohulje. Zašto opet tupim po ovom? Zašto samo ne otrpim dotično govno od filma i strpim se do reboota? Zato što je to djelo kulturalnog vandalizma osakatilo generaciju.
Redoviti čitatelj ovog bloga (dakle samo ja, har har) će znati da sam se već u više navrata raspisao o Supermanu. Između ostalog, spomenuo sam i radikalnu teoriju da je on izmišljeni lik. Da malo elaboriram taj stav, radi se o bitnom sentimentu utoliko što smatram da Superman, kao izmišljeni lik, ne bi trebao biti sputan kriterijima stvarnog svijeta. Njegove dogodovštine i pustolovine nisu kronike i dokumentarni iskazi, one su poučne priče. Time što je lišen bremena našeg kompliciranog, surovog i sivog života, slobodan je naučiti nas neke univerzalne istine i poruke, ideje i maksime koje mogu promijeniti svijet na bolje. Time što je apsolutno, nestvarno i nedostižno dobar, daje nam vječni ideal kojem možemo stremiti!
Superman otvoreno nije niti stvaran niti realističan lik. On je ikona.
I u tome leži njegova jedina slabost. Ne kriptonit, ne magija, čak niti hip hop; već jedna jedina kriva, izopačena i pakosna interpretacija lika kakvoj smo imali priliku posvjedočiti u Man of Steelu. Kao ikona dobrote, nade i altruizma, Superman može u ljudskoj svijesti neokaljano letjeti ponad svih zala i nepravdi koje nam život baca pod noge, zauvijek nas pozivajući da se s njime izdignemo iznad turobnih okolnosti kojima smo okruženi. Ali kao malevolentna sirovina kakav je prikazan u recentnom filmu, "realističan" i "moderniziran" za suvremenu publiku, gubi jedinu stvarnu moć koju je kao izmišljeni lik ikada imao: onu da nas nauči nečemu.
Osobno smatram da ako u ikojoj mjeri nisam đubre, to je uvelike zato što sam počeo čitati Supermana. Doista vjerujem da me All-Star učinio boljim čovjekom. Ali ja sam u manjini, jer stripove čitaju samo šmokljani. Novi Superman film, nešto što se ne događa često, je imao priliku istu stvar koju su stripovi učinili za mene izvesti na globalnoj razini. Mogao je milijunima gledatelja prenjeti jednu poruku o ljubavi i bratstvu, toliko jednostavnu da ju dijete razumije i toliko istinitu da ju cinični odrasli ne mogu opovrgnuti. Mogao je biti film koji bi promijenio svijet.
No umjesto toga smo dobili Man of Steel. Milijuni dolara i talenti bezbroj profesionalaca su potraćeni na tučnjavu između dva svemirska retarda. Jedina pouka koju su gledatelji dobili je "Nije li Sewperman kewl i opasan mofo??!!1"
Najveći grijeh tog filma nije niti to što je koma, niti to što je kriva i klevetnička interpretacija izvornog lika, već to što je potraćena prilika za nešto veličanstveno. Nešto revolucionarno. Nešto neopisivo. Time što smo umjesto toga dobili Man of Steel, nebrojene mase koje ne čitaju stripove su bile prevarene da povjeruju kako taj film vjerno prikazuje Supermana. Jedna je generacija izgubila uzvišenu ikonu koja je skoro čitavo stoljeće u javnoj svijesti označavala nešto pozitivno i dobro.
Nadam se, navijam da neizbježni reboot ne ponovi greške Man of Steela. Ali da budem iskren, strepim.

Broj komentara: 6:

Biuk kaže...

nisi jedini čitatelj ovoga bloga
koga može oduševit menofstl? KOGA?

Mejo kaže...

Istina, ti si druga polovica čitateljstva :P
Dobro da si došao na izložbu pa su nas ljudi vidjeli u isto vrijeme na istom mjestu, inače bi me netko optužio da Clark Kentam! :)

Menofstil može oduševiti samo teroriste. To je, štoviše, trebao biti slogan. Ako Superman ubija, teroristi pobjeđuju!

Bob kaže...

Joj, Mejo, to žicanje komplimenata... :D "Niko ne čita moj blog, bu bu bu buuu..."

Mejo kaže...

Lako za žicanje, da vas dvojica niste uletili sam bih si ostavio komentar :P

Bob kaže...

Ba-dum, tssss!

Mejo kaže...

Klasik!