Do you bleed?

Dumb of Justice, shodno predviđanjima i karmi, pada sve niže što se tiče kritike i (WB-u još bitnije) zarade. Pozivam Vas, stoga, da sa mnom napravite pauzu od samozadovoljnog cerenja i izguštate se sa ovom selekcijom poražavajućih recenzija :)

Schadenfreude

Hahahahaha!
Hvala na linku, Mato :)

Oštra kritika

Klasik! :)

Ding-Dong! The Witch Is Dead!

Već i vrapci na grani znaju da sam bio oštar prema Drek of Justiceu i prije nego je izašao, no nisam potpuni monstrum - obožavam sretne krajeve! Konkretno u slučaju novog filma:

Da! Ubiše tog antikrista! :D
Uzgred, SPOJLER :P

De jure

Čini se da je Batman of Steel koma. Dobro.
A sad bonus: Warner Bros. su najavili da će film dobiti R-rated DVD izdanje. Lukavci na Crackedu su promptno složili trailer:

Račvast jezik

Skica za sad, vjerojatno i za stalno :P

Ispod haube: A Prayer to the Sun

Kako više ne lipsam pod jarmom portala za kojeg sam prije recenzirao, slobodan sam u ovoj rubrici pričati o kojem god stripu hoću. To znači da ćemo u ovom nastavku Ispod haube zaviriti u jedan od mojih omiljenih remek-djela devete umjetnosti, te po prvi puta podrobnije promotriti jedan uzoriti primjer, umjesto da učimo na tuđim greškama. U današnjoj epizodi: Molitva Suncu.

A Prayer to the Sun je kratki strip Edvina Biukovića i Darka Macana, objavljen 2000. godine (u slučaju prvospomenutog autora, posthumno) u sklopu antologije Weird War Tales Special. Dobio je nominaciju za Eisnerovu nagradu, te je neupitno najbolji hrvatski strip. Mogu se ja zauvijek kleti u Barbarina Blaža, no dođe vrijeme kada se treba uozbiljiti i reći što je što. Blaž je jeben. Molitva je nenadjebiva.

Toliko od recenzije. Prije nego nastavimo dalje, izvolite pročitati strip. Ponovo, ako treba. Uploadan je na internet i ima samo osam stranica. Pročitajte pa se vratite.
Krasna stvar. Potresna. Vrhunski izvedeno, besprijekorna ciklička struktura (strip doslovno počinje jutrom poslje u prvom kadru nakon vođenja ljubavi večer prije u zadnjem kadru), a ona fora sa duplom kronologijom (radnja počinje u svitanje i završava se u suton, pri čemu pratimo ratove u pravilnom kronološkom redosljedu od zore civilizacije do sadašnjosti) je odmah na prvu impresivna. Maestralan strip. I također, revolucionarno koristi jezik medija. Kako točno? Pa...
Alan Moore je jedan od velikih inovatora što se tiče devete umjetnosti. U svojim stripovima stalno koristi tehnike kojima želi pokazati kako se radi o naročiom načinu pripovjedanja, koji ne može biti vjerno prenesen ni u jedan drugi medij. Slavni strip-u-stripu u Watchmenima, ona retro-kronološki-lateralna priča sa zgradom u Tomorrow Stories, svi oni čudnovati eksperimenti u Promethei – kristaliziranje crteža u fotografiju u višim sferama stvarnosti, kadrovi kao elementi nezavisne kompozicije (primijetite da se ova tabla može čitati i u smjeru kazaljki na satu i suprotno), cijela jedna priča ispričana u trakama zakrenutim za 90°, cijeli onaj tarot nastavak... Danas bih se međutim osvrnuo na njegovu ideju kohezije riječi i slike u stripu, na način da se jedna na drugu međusobno referiraju sadržajem, no ne i značenjem. Stitch je napravio krasnu analizu na primjeru Watchmena i Morrisonovog Multiversityja, pročitajte i to pa se vratite.
Sve jasno? Kewl.
Stvar je u tome da, iako se radi o hvalevrijednim eksperimentima koji su neosporivo proširili naše shvaćanje onoga što strip jest (McCloud to naziva formalizmom), što se tiče običnog čitatelja, tu se radi o fintama. Ono što se kod takvih eskapada događa je da sam jezik stripa postaje prominentan element u vlastitom mediju. To znači da je čitatelj cijelo vrijeme svjestan da čita nekakav neobično ispripovjedan strip, umjesto da se uživi u radnju i zaboravi da lista stranice. To može biti i dobro i loše. Uzmite opet Prometheu za primjer – taj je strip bio veliki Mooreov magijski manifest, istraživanje strukture stvarnosti kako on to vidi iz svojeg čarobnjačkog laboratorija u Nedođiji. Utoliko je spomenuto eksperimentiranje bilo (uglavnom) sjajno iskorišteno – table su posavljene standardno dok prate događaje na Zemlji, te počnu izgledati divlje čim se radnja preseli u spomenute više sfere stvarnosti (ili kada se glavna heroina preobrazi u svoj magični alter-ego). Vidite kako to funkcionira? Priča je na Zemlji – čitatelj je uronjen u radnju i zanemaruje da bulji u pigment na papiru; priča se preseli u više sfere stvarnosti – čitateljevo se stanje svijesti povisi, zajedno sa radnjom se izdigne iznad svijeta na stranicama stripa u kojem je do maločas boravio. Genijalno! No onda je došao onaj nastavak u trakama pod 90° i stvar je počela štucati. Čitatelj dvadesetak stranica prati tu priču sa sporednim superjunačkim likovima koji rješavaju nekakvu frku, dvadesetak stranica mora nespretno držati strip i izvoditi akrobacije da okreće stranice, dvadesetak stranica trpi tu fintu i čeka da se isplati. Čeka uzalud. Taj je nastavak bio osjetno slabiji, nije iskoristio gorespomenuti gambit sa povišenom svijesti jer se odvijao na Zemlji, te je samo frustrirao čitatelja koji je morao izmisliti skroz novi način da lista strip. Poanta je bila da epizoda svojim formatom i frivolnom pričom evocira filmske blockbustere, konkretno adaptacije superjunačkih stripova, no na kraju je ispala samo finta. Nije funkcioniralo.*
Slično tako, ranije spomenuta kohezija nije čak ni finta – to je interna fora. Kada ju skužite ili vam ju netko prokaže (hvala, Stitch), ona postaje samo hvastava gesta vještog autora i mala posveta publici koja kuži. Je li to izvedivo samo u jeziku stripa? Možda. Služi li da ikako osnaži stranicu? Ne bih rekao.
Sve sam Vam ovo ispripovjedao kao kontekst za slijedeće otkriće: Molitva Suncu ide upravo kontra toj Mooreovoj kohezivnoj finti. Proučite strip još jednom, ali ovog puta pročitajte sam tekst i pregledajte same slike. Ocjenite ih kao samostalne elemente. Sviće li Vam?**
Tekst bez slike postaje čista besmislica, a kadrovi bez teksta mijenjaju kontekst i strip dobiva sretan kraj – zadnji lik preživi. Zašto je to? Zato što ovaj strip o ratu niti jednom ne spominje riječ rat. Utoliko izdvojen tekst gubi svoju temu, a izdvojeni kadrovi svoje značenje. Umjesto da se riječ i slika neprestano međusobno referiraju kao kod Moorea, ovdje se one nadopunjuju. Umjesto kohezije, sinergija. I nije postignuta usiljenim ili objesnim eksperimentiranjem sa medijem, nego jednim razumijevanjem istoga i staloženom odmjerenošću. Možete li zamisliti kako bi se taj strip čitao da su rečenice nakrcate referencama na mačeve, oklope i puške? Bio bi farsa! Ovaj je strip toliko briljantan jer je ispripovjedan na način koji je moguće samo u ovom mediju, bez da je od toga napravio dernek. Bolji je jer ne koristi finte da se pravi važan.

* Čisto da preduhitrim tip Mooreovih obožavatelja za koje se nadam da ne postoje, one koji bi mi htjeli dati do znanja da je ta epizoda namjerno loša, jer je Moore vokalni kritičar superjunačkih filmova: odrastite i dopustite svom idolu da odrasta kao autor. Moore nije proklet bezgrešnošću.
** Klasik!

Stihija

Fire elf :P

Recenzija u slici: Gods of Egypt

Ako tražite glup ali jeben film za uživanciju bez mozga, biti ćete razočarani; razlog zašto film Bogovi Egipta nije "toliko loš da je dobar" je taj što je dobar. Dobar je po svakom kriteriju koji je bitan, nije nikad problematičan po kriterijima koji su sporedni, i za razliku od izvjesnih Oscarom ovjenčanih gluposti, ima vražju poantu!

Baštinik

Teška glava krunu nosi.

Ispod haube: Tamo gde pogled ne dopire...

Moje internet recenzije za web-portal Čitaj me od sada čitajte ekskluzivno na Mejo Strip Blogu! :P
Pukla ljubav, ubuduće recenzije idu ovdje zajedno s analizom. Danas obrađujemo Tamo gde pogled ne dopire..., nekakav meh francuski strip. Oni koje zanima kritika, mogu vidjeti recenziju klikom na gunb:

Tamo gde pogled ne dopire... je strip.
Zapravo, to je srpsko izdanje francuskoga stripa. Priču su napisali Georges Abolin i Oliver Pont, od kojih je potonji cijelu stvar također i nacrtao. Ofarbao ga je Jean-Jacques Ghagnaud. Pročitao sam ga ja.
To je otprilike sve što sa sigurnošću mogu reći o ovom stripu. Umjesto čvrstih dojmova, ostavio mi je samo pitanja. Tko su ti Francuzi? Za koga je ovaj strip? O čemu se u njemu radi? Zašto je preveden? Je li ikoga uopće briga? Mene nije. Ne sjećam se kada je zadnji put neki strip u meni izazvao toliku letargiju. Ne mogu smoći snage niti da oformim suvislo mišljenje o njemu. Jedva sam se kilavo natjerao da ispišem ove retke jer možda uštedim koji sat nekome tko ga je planirao pročitati. Dakle da vidimo mogu li se sjetiti ičega o tom stripu koji mi već blijedi iz pamćenja...
Où le regard ne porte pas..., kako se zove u izvorniku, je priča o četvoro prijatelja. Ispričana u dva dijela, radnja premošćuje dvadeset godina, pri čemu se prva polovica odvija 1906., a druga 1926. godine. Obitelj dječaka Vilijama seli iz Engleske u malu talijansku luku gdje njegov otac planira postati veliki ribolovac. Klinjo tamo upoznaje još troje dječurlije, sprijateljuje se s njima, puši narkotike, te priziva magijske vizije sa čarobnim talismanom. Ispada, naime, da su svo četvoro rođeni na isti dan, te također da je djevojčica iz grupe, Liza, godinama ranije našla nekakav začarani artefakt. Prije nego se dogodi išta zanimljivo vezano uz ijedno od toga, autori nas počaste sa otprilike bezbroj stranica gdje klinci idu na kupanje, šetaju po obali i dure se jedni na druge. Tek se pred sam kraj prvog dijela dogodi nekakav pičvajz zbog koje se prijatelji raziđu.
Dvadeset godina kasnije, Liza je u Istambulu i zove prijatelje k sebi nakon spontanog pobačaja. Ne vidjevši se cijelo to vrijeme, komentiraju kako dva desetljeća nisu napravili ništa naročito, te objeručke pristanu pratiti Lizu u neku džunglu, ne bi li našli njenog dečka koji je nestao. Tokom putovanja i potrage, doznajemo više o herojima i njihovom čarobnom totemu, dogode se neke stvari, i onda strip završi. Odmah potom, nestane iz čitateljevog sjećanja.
Crtež je bez veze. U načelu nikada nije problematično loš ali odaje dojam usiljene stilizacije. Odrasli i djeca kao da žive u dva različita stripa, gdje se prvi diče lošom superjunačkom anatomijom, a drugi nespretnom imitacijom šablona Prestona Blaira (model "cute character"). Lica zaslužuju poseban spomen, jer svako izgleda kao posveta Picassu – Oliver Pont shvaća ljudske glave kao krumpire na koje valja proizvoljno zalijepiti oči, uši, nos i usta. Pozadine se uvelike svode na obrise, a dubinu prikazuje kulisno. Možda najveći crtačev problem je to što ne zna dobro tuširati, to jest, ne zna crtati tako da prilagodi olovku tušu. Rijetke scene magijskih vizija izgledaju osjetno bolje jer su ostavljene u olovci. Pro tip za remake, gospodine Pont: nacrtajte priču olovkom, a tih par stranica vizija potuširajte.
Priča i tekst su gori. Radnja jedva postoji – može svesti na nekoliko natuknica i autori samozadovoljno ostavljaju brojne misterije nerazriješene. To ne mora biti loše, postoje brojne priče koje su takav format izvele izvrsno, no poanta je da čitatelje u tom slučaju mora zanimati koji su odgovori na ta pitanja. Ovdje o tome nema govora. Prikladno radnji, likovi su također u potpunosti nezanimljivi, a Vilijamov unutarnji monolog u cijelom prvom poglavlju je apsolutno nekonzistentan tome kako djeca govore i razmišljaju. Ton ovog stripa mi je isto u potpunosti nejasan. Za koga je pisan? Dječje druškanje iz prvog poglavlja sugerira mlađu publiku, no drugo poglavlje ima nasilje i krv i pobačaje. Dakle odrasli? No priča je i dalje u potpunosti jednostavna avantura, pa onda ipak djeca? Bit će da je to. Tamo gde pogled ne dopire..., bebina prva ezoterija!
Svjetla točka stripa je kolor, koji je na momente izveden doista raskošno. Ghagnaud je odradio korektan posao, iako se za moj ukus malo previše često oslanja na sigurnu paletu ispranih zemljinih tonova. Pa ipak, dovoljno je hrabar da nebo i more talijanske obale oslika jarkom, azurnom plavom, a džunglu drugog poglavlja obuče u blistavo ruho smaragdne zelene. Brojni bi koloristi danas isto izveli u sivoj i smeđoj.
Dakle ispada da se o Tamo gde pogled ne dopire... ipak može štošta reći. Radi se o nenaročitom stripu sa nezanimljivom pričom i neimpresivnim crtežom. Općeniti dojam koji ostavlja je krajnje školski, poput produkta maksimalnog napora od strane talentiranog amatera. Ali Autor Oliver Pont je, ispostavlja se, industrijski veteran, pa se ne može skrivati iza takvog plemenitog neuspjeha. U konačnici, ovaj je strip zanatski mediokritet koji će čitatelja ostaviti toliko ravnodušnim da će poželjeti da je lošiji, ako ništa onda da barem bude pamtljiv. Čitajte Borgesa ako Vam je do magičnog realizma, Tamo gde pogled ne dopire... nije vrijedan energije potrebne da ga se lista.

Zaboraviti.

*******

Iskreno vam preporučam recenziju kao zanimljivije štivo od onoga kojeg obrađuje, no ne zaboravite zašto smo ovdje - da podrobnije promotrimo i učimo iz nježnih mehanizama koji devetu umjetnost pogone ispod haube. Predmet istraživanja nam je danas strip Tamo gde pogled ne dopire...

Danas bih pričao o pripovjedanju. Široka je to tema kojoj je mjesto i u brojnim raspravama nevezanima uz strip, kao što ponekad nema mjesta za nju u raspravama samo o stripu. Deveta je umjetnost, na kraju krajeva, spoj dva elementa - crteža i slijeda. Ne, kao što možete često čuti, crteža i teksta ili crteža i priče. Strip ne mora imati priču. Može ju imati ako autor hoće i priču se može ispripovjedati kroz strip, no ne mora je uopće biti. Pogledajte, recimo, neke od Žeželjevih ezoteričnijih strip-kolaža.
Tamo gde pogled ne dopire..., međutim, ima kakvu-takvu priču. Ako bacite oko na recenziju možete malo i saznati o istoj, no evo bitan dio: stvar je ispripovjedana u dva dijela, od kojih se prvi odvija 1906., a drugi 1926. godine. Radnja preskoči dva desetljeća kada se prijatelji iz Italije ponovo okupe u Istambulu. Sasvim razumljivo, jedan drugoga pitaju čime su se bavili tokom minulog vremena, na što svaki od njih ukratko kaže kako su im životi bili dosadni. Nisu radili ništa posebno.
Evo sad pitanja za milijun dolara: zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine?
Sjetite se što smo zaključili u prošloj epizodi ove rubrike: "Strip je vizualni medij i sve što je vidljivo na neki način utječe na čitatelja - čak i ako on toga nije svjestan." To se tiče načina na koji ljudi razmišljaju, u svemu tražimo značaj i svrhu. Psi se ne pitaju "Koji je smisao života?" ili "Zašto smo ovdje?", to jest "Što sve to znači?" Svinje ne briju na horoskop. Tako da kada autor gradi stripovski svijet u koji će kročiti čitateljeva mašta, mora uzeti u obzir da mu strip čita čovjek i da će ga ta pitanja pratiti. "Što to znači?" Svaki kadar radnje čitatelju ulazi u um kroz filtar tog pitanja. Ako autor vrijedi, znati će odgovoriti.
Dakle, zašto se ovaj strip odvija 1906. i 1926. godine? Zašto je autor radnju smjestio u to vremensko razdoblje? Zašto je ovu priču bilo nemoguće ispričati u suvremenom kontenstu? Kako zora 20. stoljeća informira radnju? Što to znači?
Tamo gde pogled ne dopire... nema nijedan odgovor. Radnja se primarno odvija u primorskom selu i tropskoj džungli, obje lokacije koje su kroz stoljeća ostale neizmijenjene. Strip u načelu nije trebao ni reći kada se točno odvija, što bi ga zapravo i spasilo od golemog logičkog čvora. Sjećate se, naime, kako su likovi rekli da nisu radili ništa naročito tokom dvadeset godina kada se nisu vidjeli? Između 1906. i 1926. godine? Ima li netko svježe iz osnovne škole tko bi znao reći koji se bitan događaj dogodio u tom razdoblju? Evo mig: počinje na "P" i završava na "rvi svjetski rat."
Kako su dva scenarista zaključili da Veliki rat ne zaslužuje ni spomen, nije mi jasno. To je suštinski događaj koji je obilježio dotično razdoblje na globalnoj razini! Definirao je stoljeće! Gdje su likovi bili da ih nije zahvatio, na Mjesecu?
Vremensko razdoblje u kojem se ovaj strip odvija, dakle, ne samo da ne informira radnju, nego ni likove koji u njemu žive. To je površni ukras za priču bez dubine koji nije uspio učiniti ništa da više angažira čitatelja. La belle époque i Prvi svjetski rat su neopisivo zanimljiva povijesna razdoblja koje scenaristi nisu znali nikako iskoristiti. Umjesto toga, likovi se veru po hridima i potucaju po prašumi.
Dakle današnja je lekcija da treba propitivati i razmišljati. Neprestano. Smatram da netko tko radi novi strip, kao i s bilo kojim drugim umjetničkim medijem, mora tom poslu pristupiti pretpostavljajući da će plod njegovog truda postati bezvremensko remek-djelo koje će ga nadživjeti stoljećima i biti razlog zašto mu ime neće nestati iz povijesti. U tu svrhu, prečaci neće poslužiti - umjetnik mora dati sve od sebe. Nijedan element ne smije biti uključen slučajno ili proizvoljno, sve treba biti u službi cjeline. Stvaralac treba razmotriti to što obrađuje i uvijek se pitati "Što to znači?"

Kao poseban bonus, evo moje zagonetke za one koji su pročitali strip i žele braniti crtež: ima li Vilijam u drugom poglavlju proćelavo čelo i povučeno vlasište ili punu glavu riđih lokni?

Ako Superman ubija, teroristi pobjeđuju!

Nekidan se u razgovoru dragi prijatelj (znaš tko si) dotaknuo mojeg najrecentnijeg Super-njurganja, te me optužio da romantiziram. Okosnica njegovog argumenta se može sažeti kao: "Mejo, to je samo film!" Kako mi je potrebno znatno manje od toga da me isprovocira u novi esej o Supermanu, opet ću opteretiti blog svojom logorejom umjesto novim stripom. Sorle!
Imaš pravo, dragi frende. To je samo film. Na žalost, mogao je biti nešto mnogo više.
Evo u čemu je stvar: film je umjetnost. Doista jest, koliko mi god teško pada to priznati. (Igrice i dalje nisu!) Sa tom laskavom titulom za pojasom, filmotvorci se mogu pridružiti svim drugim umjetnicima u razmatranju jednog od pitanja koja more čovječanstvo od pamtivijeka: što je umjetnost? Ozbiljno, koji je to kurac? Je li to ljudski izum? Otkriće, možda? Ako je izum, čemu služi? Ako je otkriće, zašto ju je nemoguće definirati? Je li to nekakva sila prirode? Magija? Ludost?
Priroda umjetnosti je neuhvatljiva, istina o njoj je prevelika za ljudsko shvaćanje. I to je samo što se tiče umjetničkih disciplina, stvar postaje još slojevitija kada su u pitanju individualna djela. Bez obzira radi li se o slici, pjesmi, plesu, stripu, filmu ili nečem trećem, svako se umjetničko djelo obraća onom nesvjesnom, neshvatljivom dijelu ljudske svijesti. Ono liječi bol od koje je promatrač nesvjesno patio, napaja dušu koja nije znala da žeđa. Moć velikih djela je u tome što mogu u našem duhu probuditi nove spoznaje, detonirati ih kao blistava sunca i promijeniti nas iz korijena. Da citiram meni dragu misao Andreja Tarkovskog:

"Ukupna svrha umjetnosti nije, kako se često smatra, da prenosi ideje, propagira misli, da služi kao primjer. Cilj umjetnosti je da pripremi čovjeka za smrt, da zapluži i preore njegovu dušu, omogućivši joj time da se okrene dobru."

Utoliko je umjetnost i individualna. Ako netko ostane ravnodušan pred danim djelom, onda ono za njega nije umjetnost. Svi stručnjaci i literatura na svijetu to ne mogu promijeniti, jer djelo i njegov autor nisu uspjeli uspostaviti emocionalnu vezu sa dotičnim promatračem.
Umjetničko djelo postaje time značajnije što više ljudi uspije dotaknuti. Neće uspjeti ganuti svakoga, ali svatko bi trebao sebi dati priliku da ga umjetnost nečemu nauči. Na žalost, često biva marginalizirana, svedena tek na začin života, aspekt ljudskog iskustva koji je bitno iskusiti kada si odradio sve drugo. Obzirom na to, uzmite u obzir povoljne okolnosti u kojima se rodila ideja za Man of Steel. Živimo u renesansi superjunačkih filmova, kojoj brojni kritičari već predviđaju kraj. Marvel filmovi su pripremili tlo za ozbiljne adaptacije jeftinih dječjih tiskovina. Studiji u njih ulažu ozbiljnu lovu i cijeli svijet ih gleda. Novi film o Supermanu, najpopularnijem superjunaku u povijesti i općepoznatoj ikoni altruizma, je bio u savršenoj poziciji da učini nešto neviđeno. Imao je multimilijunski budžet i željnu publiku. Da je bio drukčiji, da je bio suvisliji, da su bolji ljudi bili angažirani da po narudžbi Warner Brothersa naprave to umjetničko djelo, nebrojeni gledatelji bi došli posvjedočiti novom superjunačkom spektaklu i otišli kući promijenjeni, noseći u sebi jednu veliku istinu o beskrajnom čovjekoljublju koju Superman u stripovima predstavlja. Možete li zamisliti kako bi taj film izgledao da su ga radili Grant Morrison ili Mark Waid? Ili barem Scott McCloud ili Mark Millar? Takav je film mogao biti ništa manje nego transcendentalan. Poruka koju bi prenio ne bi dolazila sa pozicije elitističkog filozofiranja ili religijskog moraliziranja, dolazila bi iz srca umjetnika, kroz medij ikone, u žedne duše milijunskih gledatelja koji mogu biti dobri ljudi, koji to žele biti. Nedostaje im samo svijetlo da im pokaže put.
Ali umjesto toga, projekt je povjeren troglavoj zvijeri Dreka Snydera, Davida Govnara i Christophera Dolana. Film kakav smo dobili ne samo da je smeće, nego je okaljao sliku Supermana u javnoj svijesti barem do iduće verzije. Potratio je priliku kakva se možda neće ponoviti. A u najboljem slučaju, čak i kritičari koji mu s najvećim zanosom staju u obranu moraju priznati slijedeće: to je samo film.
Eto, nadam se da neću opet morati drobiti o istoj temi. Također se nadam da će mi leteća svinja donijeti milijun dolara, po mogućnosti ukradenih od Zacka Snydera.

"A banner with the strange device, Excelsior!"

I tak, opet sam raspravljao s ignorantom.

Ne znam jesam li ikada do sad iznjeo ovaj sentiment, no Man of Steel je smeće. Gore od toga, štoviše, Man of Steel je kriminal. Svetogrđe. Bogohulje. Zašto opet tupim po ovom? Zašto samo ne otrpim dotično govno od filma i strpim se do reboota? Zato što je to djelo kulturalnog vandalizma osakatilo generaciju.
Redoviti čitatelj ovog bloga (dakle samo ja, har har) će znati da sam se već u više navrata raspisao o Supermanu. Između ostalog, spomenuo sam i radikalnu teoriju da je on izmišljeni lik. Da malo elaboriram taj stav, radi se o bitnom sentimentu utoliko što smatram da Superman, kao izmišljeni lik, ne bi trebao biti sputan kriterijima stvarnog svijeta. Njegove dogodovštine i pustolovine nisu kronike i dokumentarni iskazi, one su poučne priče. Time što je lišen bremena našeg kompliciranog, surovog i sivog života, slobodan je naučiti nas neke univerzalne istine i poruke, ideje i maksime koje mogu promijeniti svijet na bolje. Time što je apsolutno, nestvarno i nedostižno dobar, daje nam vječni ideal kojem možemo stremiti!
Superman otvoreno nije niti stvaran niti realističan lik. On je ikona.
I u tome leži njegova jedina slabost. Ne kriptonit, ne magija, čak niti hip hop; već jedna jedina kriva, izopačena i pakosna interpretacija lika kakvoj smo imali priliku posvjedočiti u Man of Steelu. Kao ikona dobrote, nade i altruizma, Superman može u ljudskoj svijesti neokaljano letjeti ponad svih zala i nepravdi koje nam život baca pod noge, zauvijek nas pozivajući da se s njime izdignemo iznad turobnih okolnosti kojima smo okruženi. Ali kao malevolentna sirovina kakav je prikazan u recentnom filmu, "realističan" i "moderniziran" za suvremenu publiku, gubi jedinu stvarnu moć koju je kao izmišljeni lik ikada imao: onu da nas nauči nečemu.
Osobno smatram da ako u ikojoj mjeri nisam đubre, to je uvelike zato što sam počeo čitati Supermana. Doista vjerujem da me All-Star učinio boljim čovjekom. Ali ja sam u manjini, jer stripove čitaju samo šmokljani. Novi Superman film, nešto što se ne događa često, je imao priliku istu stvar koju su stripovi učinili za mene izvesti na globalnoj razini. Mogao je milijunima gledatelja prenjeti jednu poruku o ljubavi i bratstvu, toliko jednostavnu da ju dijete razumije i toliko istinitu da ju cinični odrasli ne mogu opovrgnuti. Mogao je biti film koji bi promijenio svijet.
No umjesto toga smo dobili Man of Steel. Milijuni dolara i talenti bezbroj profesionalaca su potraćeni na tučnjavu između dva svemirska retarda. Jedina pouka koju su gledatelji dobili je "Nije li Sewperman kewl i opasan mofo??!!1"
Najveći grijeh tog filma nije niti to što je koma, niti to što je kriva i klevetnička interpretacija izvornog lika, već to što je potraćena prilika za nešto veličanstveno. Nešto revolucionarno. Nešto neopisivo. Time što smo umjesto toga dobili Man of Steel, nebrojene mase koje ne čitaju stripove su bile prevarene da povjeruju kako taj film vjerno prikazuje Supermana. Jedna je generacija izgubila uzvišenu ikonu koja je skoro čitavo stoljeće u javnoj svijesti označavala nešto pozitivno i dobro.
Nadam se, navijam da neizbježni reboot ne ponovi greške Man of Steela. Ali da budem iskren, strepim.

Zicer!

Oho, ni ne vidjeh da je otvorenje izložbe bilo popraćeno na ziher.hr-u! Za one koji nisu bili, imate šansu još koji dan. Bez lažne skromnosti mogu reći da je to daleko najbolja izložba mojih stripova trenutačno na gornjem gradu.