Ako Superman ubija, teroristi pobjeđuju!

Nekidan se u razgovoru dragi prijatelj (znaš tko si) dotaknuo mojeg najrecentnijeg Super-njurganja, te me optužio da romantiziram. Okosnica njegovog argumenta se može sažeti kao: "Mejo, to je samo film!" Kako mi je potrebno znatno manje od toga da me isprovocira u novi esej o Supermanu, opet ću opteretiti blog svojom logorejom umjesto novim stripom. Sorle!
Imaš pravo, dragi frende. To je samo film. Na žalost, mogao je biti nešto mnogo više.
Evo u čemu je stvar: film je umjetnost. Doista jest, koliko mi god teško pada to priznati. (Igrice i dalje nisu!) Sa tom laskavom titulom za pojasom, filmotvorci se mogu pridružiti svim drugim umjetnicima u razmatranju jednog od pitanja koja more čovječanstvo od pamtivijeka: što je umjetnost? Ozbiljno, koji je to kurac? Je li to ljudski izum? Otkriće, možda? Ako je izum, čemu služi? Ako je otkriće, zašto ju je nemoguće definirati? Je li to nekakva sila prirode? Magija? Ludost?
Priroda umjetnosti je neuhvatljiva, istina o njoj je prevelika za ljudsko shvaćanje. I to je samo što se tiče umjetničkih disciplina, stvar postaje još slojevitija kada su u pitanju individualna djela. Bez obzira radi li se o slici, pjesmi, plesu, stripu, filmu ili nečem trećem, svako se umjetničko djelo obraća onom nesvjesnom, neshvatljivom dijelu ljudske svijesti. Ono liječi bol od koje je promatrač nesvjesno patio, napaja dušu koja nije znala da žeđa. Moć velikih djela je u tome što mogu u našem duhu probuditi nove spoznaje, detonirati ih kao blistava sunca i promijeniti nas iz korijena. Da citiram meni dragu misao Andreja Tarkovskog:

"Ukupna svrha umjetnosti nije, kako se često smatra, da prenosi ideje, propagira misli, da služi kao primjer. Cilj umjetnosti je da pripremi čovjeka za smrt, da zapluži i preore njegovu dušu, omogućivši joj time da se okrene dobru."

Utoliko je umjetnost i individualna. Ako netko ostane ravnodušan pred danim djelom, onda ono za njega nije umjetnost. Svi stručnjaci i literatura na svijetu to ne mogu promijeniti, jer djelo i njegov autor nisu uspjeli uspostaviti emocionalnu vezu sa dotičnim promatračem.
Umjetničko djelo postaje time značajnije što više ljudi uspije dotaknuti. Neće uspjeti ganuti svakoga, ali svatko bi trebao sebi dati priliku da ga umjetnost nečemu nauči. Na žalost, često biva marginalizirana, svedena tek na začin života, aspekt ljudskog iskustva koji je bitno iskusiti kada si odradio sve drugo. Obzirom na to, uzmite u obzir povoljne okolnosti u kojima se rodila ideja za Man of Steel. Živimo u renesansi superjunačkih filmova, kojoj brojni kritičari već predviđaju kraj. Marvel filmovi su pripremili tlo za ozbiljne adaptacije jeftinih dječjih tiskovina. Studiji u njih ulažu ozbiljnu lovu i cijeli svijet ih gleda. Novi film o Supermanu, najpopularnijem superjunaku u povijesti i općepoznatoj ikoni altruizma, je bio u savršenoj poziciji da učini nešto neviđeno. Imao je multimilijunski budžet i željnu publiku. Da je bio drukčiji, da je bio suvisliji, da su bolji ljudi bili angažirani da po narudžbi Warner Brothersa naprave to umjetničko djelo, nebrojeni gledatelji bi došli posvjedočiti novom superjunačkom spektaklu i otišli kući promijenjeni, noseći u sebi jednu veliku istinu o beskrajnom čovjekoljublju koju Superman u stripovima predstavlja. Možete li zamisliti kako bi taj film izgledao da su ga radili Grant Morrison ili Mark Waid? Ili barem Scott McCloud ili Mark Millar? Takav je film mogao biti ništa manje nego transcendentalan. Poruka koju bi prenio ne bi dolazila sa pozicije elitističkog filozofiranja ili religijskog moraliziranja, dolazila bi iz srca umjetnika, kroz medij ikone, u žedne duše milijunskih gledatelja koji mogu biti dobri ljudi, koji to žele biti. Nedostaje im samo svijetlo da im pokaže put.
Ali umjesto toga, projekt je povjeren troglavoj zvijeri Dreka Snydera, Davida Govnara i Christophera Dolana. Film kakav smo dobili ne samo da je smeće, nego je okaljao sliku Supermana u javnoj svijesti barem do iduće verzije. Potratio je priliku kakva se možda neće ponoviti. A u najboljem slučaju, čak i kritičari koji mu s najvećim zanosom staju u obranu moraju priznati slijedeće: to je samo film.
Eto, nadam se da neću opet morati drobiti o istoj temi. Također se nadam da će mi leteća svinja donijeti milijun dolara, po mogućnosti ukradenih od Zacka Snydera.

"A banner with the strange device, Excelsior!"

I tak, opet sam raspravljao s ignorantom.

Ne znam jesam li ikada do sad iznjeo ovaj sentiment, no Man of Steel je smeće. Gore od toga, štoviše, Man of Steel je kriminal. Svetogrđe. Bogohulje. Zašto opet tupim po ovom? Zašto samo ne otrpim dotično govno od filma i strpim se do reboota? Zato što je to djelo kulturalnog vandalizma osakatilo generaciju.
Redoviti čitatelj ovog bloga (dakle samo ja, har har) će znati da sam se već u više navrata raspisao o Supermanu. Između ostalog, spomenuo sam i radikalnu teoriju da je on izmišljeni lik. Da malo elaboriram taj stav, radi se o bitnom sentimentu utoliko što smatram da Superman, kao izmišljeni lik, ne bi trebao biti sputan kriterijima stvarnog svijeta. Njegove dogodovštine i pustolovine nisu kronike i dokumentarni iskazi, one su poučne priče. Time što je lišen bremena našeg kompliciranog, surovog i sivog života, slobodan je naučiti nas neke univerzalne istine i poruke, ideje i maksime koje mogu promijeniti svijet na bolje. Time što je apsolutno, nestvarno i nedostižno dobar, daje nam vječni ideal kojem možemo stremiti!
Superman otvoreno nije niti stvaran niti realističan lik. On je ikona.
I u tome leži njegova jedina slabost. Ne kriptonit, ne magija, čak niti hip hop; već jedna jedina kriva, izopačena i pakosna interpretacija lika kakvoj smo imali priliku posvjedočiti u Man of Steelu. Kao ikona dobrote, nade i altruizma, Superman može u ljudskoj svijesti neokaljano letjeti ponad svih zala i nepravdi koje nam život baca pod noge, zauvijek nas pozivajući da se s njime izdignemo iznad turobnih okolnosti kojima smo okruženi. Ali kao malevolentna sirovina kakav je prikazan u recentnom filmu, "realističan" i "moderniziran" za suvremenu publiku, gubi jedinu stvarnu moć koju je kao izmišljeni lik ikada imao: onu da nas nauči nečemu.
Osobno smatram da ako u ikojoj mjeri nisam đubre, to je uvelike zato što sam počeo čitati Supermana. Doista vjerujem da me All-Star učinio boljim čovjekom. Ali ja sam u manjini, jer stripove čitaju samo šmokljani. Novi Superman film, nešto što se ne događa često, je imao priliku istu stvar koju su stripovi učinili za mene izvesti na globalnoj razini. Mogao je milijunima gledatelja prenjeti jednu poruku o ljubavi i bratstvu, toliko jednostavnu da ju dijete razumije i toliko istinitu da ju cinični odrasli ne mogu opovrgnuti. Mogao je biti film koji bi promijenio svijet.
No umjesto toga smo dobili Man of Steel. Milijuni dolara i talenti bezbroj profesionalaca su potraćeni na tučnjavu između dva svemirska retarda. Jedina pouka koju su gledatelji dobili je "Nije li Sewperman kewl i opasan mofo??!!1"
Najveći grijeh tog filma nije niti to što je koma, niti to što je kriva i klevetnička interpretacija izvornog lika, već to što je potraćena prilika za nešto veličanstveno. Nešto revolucionarno. Nešto neopisivo. Time što smo umjesto toga dobili Man of Steel, nebrojene mase koje ne čitaju stripove su bile prevarene da povjeruju kako taj film vjerno prikazuje Supermana. Jedna je generacija izgubila uzvišenu ikonu koja je skoro čitavo stoljeće u javnoj svijesti označavala nešto pozitivno i dobro.
Nadam se, navijam da neizbježni reboot ne ponovi greške Man of Steela. Ali da budem iskren, strepim.

Zicer!

Oho, ni ne vidjeh da je otvorenje izložbe bilo popraćeno na ziher.hr-u! Za one koji nisu bili, imate šansu još koji dan. Bez lažne skromnosti mogu reći da je to daleko najbolja izložba mojih stripova trenutačno na gornjem gradu.

Posada

O Captain! My Captain!

Witness me!

Za one koji su fulali sam event, evo fotki sa otvorenja moje izložbe "Umjetnost slijeda", ili od milja "Font ti je skroz u kurcu" :)

Otvorenje!

Ove subote, 20. veljače, upriličiti će se otvaranje moje prve samostalne izložbe! Održava se u kafiću Škrabatorij, počinje u 20 sati, a izlažem stripove. Stoga dođite u ime te rječite umjetnosti kojoj akademska buržoazija toliko često okreće leđa, diže nos i gleda ju s visoka. Ne sve odjednom, očito.
"Ali Mejo!", već vas čujem, "Što da dolazimo kad su ti stripovi već na blogu?" Evo jedan razlog: na izložbi ću premijerno predstaviti upotpunjenu verziju prošlogodišnje 24-satne slikovnice stripa, kojem sam docrtao preostalih dvadeset i četiri stiha iz Kiplingove pjesme The Law of the Jungle.
Drugi je razlog, očito, to što je ovo meni najdraži tip otvorenja - onaj na kojem možeš popit pivo!

Skitnica

Pamet u glavu, put pod noge!

Yawn of Justice

Samo sam vam htio skrenuti pažnju na ovu vrhunsku zajebanciju. Urnebesno izvedeno, očito, no mislim da općenitom dojmu sprdnje pomaže što glazba i u normalnom foršpanu zvuči kao punchline.

Treća sreća

Gnome-man's land.

Balkanci

Kada su Hrvati gostovali u Ultimate X-men #4 u ulozi divljih ekstremista sa turbanima koji ispaljuju rafale na pravične američke junačine, lokalni su čitatelji s pravom mogli zaključiti da lijepa naša nije predstavljena nimalo laskavo...

...No sada se ispostavlja da taj prikaz k tome nije bio ni originalan :)

Hvala Seanbabyju za pronalazak!

Kako trolati Harry Potter papke u ovom teškom razdoblju

Za bonus bodove, dajte im da pročitaju Gaimanov Books of Magic.

"Moja je odmazda, ja ću je vratiti"

Lažni bog.

Sektaš

A kad smo već kod D&D-a, evo Vina Diesela kako ga hala. Igra odjednom ima daleko veći street cred.

The Artist Formerly Known as Little Prince

Ljetos sam naširoko pisao o Malom princu, potaknut najnovijom adaptacijom te mnogima drage knjige. Izrazio sam zabrinutost oko iste, iz razloga što se činilo da su izvornu pripovjetku stavili usred nove okvirne priče o djevojčici koju stroga majka tjera da puno uči. Čak sam pokušao pogoditi razlog zašto je ta nova priča izvještačena, te me moja nagađanja nisu učinila ništa manje skeptičnim oko filma. Jučer sam ga napokon pogledao i ispostavilo se da sam bio u krivu. Ovdje je riječ o nečemu što nisam predvidio - nisu napravili adaptaciju, već su si dali za pravo izmisliti nastavak.
Zapravo mi je sada pomalo smiješno čitati predviđanja od prije nekoliko mjeseci. Pretpostavljao sam da je zaplet sa curicom možda bio izmišljen kako bi od tako kratke novele mogli napraviti dugometražni film. Zapravo se dogodilo upravo suprotno: brojne epizode iz knjige su u potpunosti izbačene. Netko je zaključio da je priča djevojčici toliko dobra da zaslužuje ne samo stajati rame uz rame onoj o malom princu, nego da je razumno skratiti izvornu kako bi nova dobila više vremena. Nije i nije. Film je košmar koji ne zna gdje mu je glava, a gdje rep.
Dakle da, radi se o djevojčici koja na majčinu inicijativu pokušava upisati prestižnu školu u kvartu gdje se netom doselila. U tu svrhu mora puno učiti, što joj nimalo ne olakšava novi susjed - šašavi stari pilot koji joj odvraća pozornost pričama o malom princu kojeg je davno sreo u pustinji. I tako, dok joj je majka na poslu, djevojčica počne potajno provoditi dane u kući tog čudnovatog starca kojeg se svi susjedi klone. Khm. To zvuči kao krajnje nezgodna stvar za prikazati normalnim u dječjem crtiću. Majka u jednom trenutku čak dozna da joj se kći druži sa nekim, no pretpostavi da je riječ o novoj prijateljici. Nalazim urnebesnim što se ta scena ne bi tako odigrala da su se držali knjige. Sjeća li se tko ovog odlomka iz četvrtog poglavlja?

"Kad [odraslima] pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: «Kako mu glas zvuči? Koje su mu najdraže igre? Skuplja li leptire?» Umjesto toga pitaju: «Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?»Tek tada smatraju da ga poznaju."

Lijepo odigrano, Exupery :)
U svakom slučaju, djevojčica tako krene dan za danom posjećivati starca koji se s njom igra i priča joj o malome princu. U tim se trenucima radnja prebacuje na naslovnog junaka, koji je na žalost izgubio status glavnog lika. Izvorna je priča srezana do te mjere da se verzija u filmu ne može nazvati ni natuknicama; to je kazalo! Ono malo scena što je ostalo u filmu su prisutne samo da bi odgovorni mogli staviti kvačicu, zadovoljni da je još jedan događaj iz knjige uvršten u film. Ali nema "mesa"; za hrpu scena je izbačen razlog iz kojeg postoje u knjizi, te one time postaju samima sebi svrha - ne uče nas ništa!
Također su prepričane krajnje nevješto. Princ se u jednom trenutku čak referira na nešto što se dogodilo u knjizi, no ne i u filmu. Također je nestalo svake suptilnosti, te pilot ispripovjeda sve što bismo iz dotičnih događaja sami trebali zaključiti ili usvojiti. Bitno je možda očima nevidljivo, no rado će nam istim nakrcati uši. Sve je to moglo poslužiti u svrhu toga da naprave film o djevojčici kojoj pripovjetka o malom princu preokrene život, no problem je u tome što je izvorna priča u potpunosti krivo predstavljena. Izbacili su u knjizi sveprisutan šovinizam, jasno, no potom su prionuli na mjenjanje svega što je ostalo. Pilot pripovjetku počinje sa tom izmišljotinom da je princ na svom planetu bio usamljen i priželjkivao prijatelja, samo da bi film na silu dodao simboliku tom oku neugodnom druženju starca i djevojčice. Potom cijelo vrijeme gledamo veličanje starčevog života poremećenog i neodgovornog klošara koji gomila smeće kao istinski način da se bude sretan, naspram organiziranog i dosadnog svijeta odraslih. To je antitetično onome što Mali princ propovjeda. Knjiga se bavi mnogim stvarima - misterijima ljubavi, opasnostima neznanja i važnosti duhovnog - no nikada nije promovirala infantilizam. Štoviše, sam mali princ je bio uredan i odgovoran za svoj dom. U devetom je poglavlju opisano da je prije odlaska sa planeta, kao i svakog dana, očistio vulkane i opljevio tlo od mladica baobaba. Nasmijao sam se na glas kada je starac u filmu za priču o malom princu ustanovio "Nobody understands it anyway!" Rugala se sova sjenici.
No, što sa cijelim onim biznizom o nastavku na knjigu kojeg sam natuknuo? Pa, sve što sam do sada spomenuo se odigra u prva dva čina. Potom majka sazna za starog perverznjaka, klinka završi u kazni, a djedica nedugo zatim na hitnoj. Da bi mu pomogla, djevojčica uskoči u njegov oronuli stari avion, odleti u svemir i potraži malog princa. Na nesreću, on je zapeo na groznom planetu odraslih čiji je monarh poslovni čovjek kojeg je na kratko sreo tokom svojih putovanja svemirom. Princ je tamo odrastao i zaboravio svoju ružu, te ga djevojčica mora podsjetiti na njegovo putovanje, pobjediti zlog biznismena, te pomoći sada velikom princu da se vrati na svoj asteroid. Tragično, kada stignu tamo, ruža je već uvenula. Na kraju se sa svitanjem sunca utješe da je bitno očima nevidljivo, te da će ona uvijek biti sa princom, kao što će starac uvijek biti sa curicom. Klinka se potom vrati na Zemlju, taman na vrijeme da posjeti djedicu u bolnici prije prvog dana škole.
Gornji paragraf nije bio zajebancija, to se fakat dogodi. Imam dojam da sam Vam na neku foru spojlao Star Wars!
S tehničke strane film također podbacuje. Likovi su stereotipni i industrijski cukreni, te ih ima daleko previše, čime izgubila simbolika i samotni ambijent pustinje koji prožima knjigu. Starom pilotu glas daje Jeff Bridges, no isti glas ostaje i u scenama kada je mlad. Zašto? Zvuči čudno. Mladi Jeff Bridges nije imao glas kao stogodišnjak, zašto nisu uzeli nekog drugog? Također, klinac kojeg su našli da daje glas malom princu ne može glumiti da si spasi glavu. Ovo je razlog zašto žene trebaju davati glas djeci u crtićima. Glazba je grozna, sve što su odbili staviti u Amélie je završilo ovdje. Kompjutorska animacija je nešto bolja ali je u potpunosti standardna i nenaročita. Film izgleda isto kao Monsters vs. Aliens, Mr. Peabody & Sherman ili Minionsi.
Malobrojni detalji zaslužuju pohvalu. Majkin veliki životni plan za klinkino obrazovanje je vješto iskorišten u metafori za maleni planet - njezin je cijeli svijet podređen toj tablici. Benicio del Toro daje glas zmiji i u toj ulozi rastura! Jeziv je! Rijetke scene gdje starac pripovjeda o malom princu su odrađene stop motion tehnikom i izgledaju čudesno! Animacija izgleda veoma osebujno, neke su scene postavljene prekrasno i upravo je grijeh da je takav trud i talent potraćen na ovaj film. Tko bi rekao da je takve gestikulacije i mimike moguće postići papirom? Odlično, neviđeno.
U konačnici, ovaj mi je film u potpunosti nerazumljiv. Pokušali su ispričati novu priču sa istom poukom nekontrolirno dodajući nove elemente u pripovjetku o malom princu. Ali cijelom filmu fali iskrenosti kakve bi se moglo naći u izvorniku da ga nisu zatrpali glupostima kroz tu konstrukciju priče u priči. Da citiram Antoinea de Saint-Exupéryja:

"Savršenstvo se ne postiže kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti."

Ispod haube: Nao Brown

Iznenađenje! Počeo sam pisati recenzije za internet portal Čitaj me!
Prva recenzija: Nao Brown

S tim na umu, o svakom se stripu da razglabati na razini koja je korisna isključivo nadobudnim autorima, te dosadna prosječnom čitatelju. U tu ću svrhu na blogu objavljivati adendume recenzijama na citajme.com, u kojima ću iznijeti podrobnija zapažanja za zainteresirane. Strip kao medij je, naime, beskrajno fascinantan kada pomnije promotrite mehaniku koja ga pokreće, te ćemo u ovim segmentima raditi upravo to - gledati ispod haube ne bi li razumjeli gracioznu magiju u srcu ove umjetnosti. Ono malo što znam ili zaključim ću podijeliti s Vama u nadi da će nekome koristiti, a meni će za ego biti korisno dati ljudima platformu da me prozovu ako serem. Dobrodošli u Ispod haube! U ovoj epizodi: Nao Brown!

Na tehničkoj razini, Nao Brown je neobično podvojen strip - možemo na njegovim stranicama naći i majstorska rješenja i početničke greške. Autor na više mjesta nalazi kreativne načine da odjednom prikaže ekstremno udaljene planove, presijeca velike scene jarcima da rastereti kadar, te vješto koristi razmještaj didaskalija kao oblak isprekidanih misli oko glave naslovne junakinje (à la Miller ali statično). S druge strane, već je na prvoj stranici počinio smrtni grijeh pisanja stripova sa golemom količinom riječi koju je na nju natrpao. Strip je naročit medij zbog sinergije slike i teksta; ako autor ne zna pripovijedati slikama, onda bi trebao napisati knjigu. Alan Moore je slavno osmislio mjeru za broj riječi u svojim stripovima. Naravno da ne postoji jedan pravi način za raditi stripove, no metoda koja funkcionira za takvog velikana je dobro mjesto da započnemo analizu. Prema Mooreu je, dakle, maksimalan broj riječi po stranici oko 250, ravnomjerno raspoređen po kadrovima; a maksimalan broj riječi u individualnom balončiću je 25. Za usporedbu, prva stvar koju u Nao Brown čitamo je debeli blok teksta od 48 riječi. To je daleko previše, obezvrijeđuje sliku i ubija mi volju za daljnjim čitanjem. No ako je taj gaf na prvoj stranici nestručan, biser na samom kraju stripa je upravo neoprostiv - četiri stranice su ispunjene crtežem knjige sa tekstom kojeg autor očekuje da pročitamo. To nije strip. Činjenica da vidimo nacrtane stranice knjige i prste koji ju drže otvorenom nikako ne služi jeziku medija; autor od nas i dalje očekuje da čitamo esej.
Kao što sam rekao u recenziji, Dillonov crtež je u konačnici predobar za vlastito dobro. Strip je vizualni medij i sve što je vidljivo na neki način utječe na čitatelja - čak i ako on toga nije svjestan. Vrsta crteža, primjerice, nosi značenje nevezano uz motive na pojedinim kadrovima. Vrckavi crtež Billa Wattersona paše dječjim pustolovinama Calvina i Hobbesa, drhtave linije Charlesa Schulza su u službi toga da kroz Peanutse razrađuje svoje osobne psihoze, minuciozni "kolaži" Sergia Toppija daju tempo njegovim tablama usporavajući čitateljevo oko i time njegove stripove pretvaraju u jedno meditativno iskustvo... Ako strip izgleda kao Nao Brown - ljubavlju oslikan akvarelom, sa likovima realističnih proporcija koji nastanjuju uvjerljiv i detaljan svijet - onda on poručuje čitatelju da mu ima nešto za pokazati. Nao Brown tu podbacuje. Spomenuo sam da je Dillon fulao priliku da to nadoknadi sa Naovim psihotičnim epizodama, pa za slučaj da čita, dao bih mu pokoji savjet koji može iskoristiti kad će raditi remake. U ovakvom slučaju u načelu postoje dva rješenja: izvesti epizode nalik ostatku priče ali mnogo, mnogo krvavije, kako bi se postigao šok uslijed jakog kontrasta; ili cijeli strip nacrtati grublje, te epizode izvesti grozno i alegorijski, kao što to radi primjerice Justin Green. Za strip u kojem glavna junakinja razmišlja o čedomorstvu, Nao Brown je iznenađujuće kukavički - libi se pokazati zube i proliti krv.
Također sam spomenuo veliku manu scenarija - radnja prati Nao u onome što se čini kao najmanje zanimljivo razdoblje njenog života. Dano nam je do znanja da je ona netom prije početka stripa prekinula vezu sa dečkom koji ju je varao i odsjela kod oca u Japanu, a priča završava sa letimičnim pregledom prometne nesreće koja ju zadesi na samome kraju i post scriptumom u kojem Nao objavi čitatelju da je sad bolje. Fantastično. Dakle nismo vidjeli niti kako se protagonistica nosi sa izlaskom iz trule veze i ocem s kojim nikada nije imala dobar odnos, niti kako se nakon nesreće njen um liječi dok joj se tijelo oporavlja. Umjesto toga smo dobili miševe, pokvarene perilice i nepreuzete pošiljke. Postoji često ponavljana mudrost koja se tiče pisanja i ide ovako nekako: "Je li ovo što se događa tvojim likovima najzanimljivija stvar u njihovom životu? Ako nije, zašto ne čitamo to?" Nao Brown je živi dokaz toga da je pitanje na mjestu.