Mali princ - šovinistički manifest

Mali princ Antoinea de Saint-Exuperyja znači mnogo toga mnogim ljudima. S pravom se smatra neosporivim klasikom dječje književnosti za odrasle i nimalo ne čudi da je preveden na više od 250 jezika. Priča je to koja kao da ima nešto osobno za reći svakome tko joj pristupi, bez obzira o kome je riječ. Mladom će umjetniku, čisto kao primjer, u jednom mahu opravdati napor koji ulaže u svoja djela ("To je lijepo zanimanje. A zato što je lijepo, znači da je istinski korisno."), a u idućem trenutku oštro kritizirati njegovu želju da goni slavu i besmrtnost u korist skromne samozatajnosti ("Ali ti nisi od nikakve koristi zvijezdama…"). Meni je osobno jedna od najdražih knjiga i čitam ju barem jednom godišnje, te me trenutačno itekako zanima vidjeti kako će ju nadolazeća visokobudžetna animirana adaptacija predstaviti novoj generaciji čitatelja. Upravo me ta adaptacija, zapravo, potaknula da napišem ovaj tekst. Jer iako je mnogo rečeno o Malom princu, još uvijek nisam vidio da itko spominje ono što se meni čini kao njegova vrlo očita centralna tema:

Mali princ je djelo neosporivog i otvorenog šovinizma.

Molim čitatelje da shvate da to govorim s maksimalnim poštovanjem i da se s razlogom nisam poslužio trenutačno vrlo popularnim terminom seksizam. Nema zlobe u šovinizmu Malog princa, samo želje da od čitatelja napravi boljeg čovjeka. No prije nego uronimo u analizu bio bi red da se prisjetimo onoga što Mali princ jest, jer se čini previše čest slučaj da ljudi isključe mozak dok ga čitaju. Svi se sjećaju lisičine pouke "Bitno je očima nevidljivo", te citiranju prikladne dječje mudrosti spremne za vaš facebook wall; no kada vam je zadnji put na pamet pao ovaj odlomak:

"I zbilja, kako sam naučio, na planetu malog princa bilo je - kao i na svim drugim planetima - dobrog i lošeg bilja. Prema tome, i sjemena dobrog bilja, a i sjemena lošeg bilja. Ali sjeme je nevidljivo. Ono spava skriveno u mračnom srcu zemlje sve dok se u nekom od njih ne javi želja za buđenjem. Tada se ono isteže i tjera najprije plašljivo prema Suncu jedan čarobni mali bezazleni izdanak. Ako je u pitanju izdanak rotkvice ili ruže, možemo ga slobodno pustiti da raste gdje želi. Ali ako je u pitanju loša biljka, valja ju odmah uništiti, čim ju prepoznamo.

Na planetu malog princa bilo je strašnog sjemenja... To je bilo sjeme baobaba. Tlo na njegovom planetu bilo ga je prepuno. A ako baobab ne iščupamo na vrijeme, nikada ga se ne možemo osloboditi. On preplavi cijeli planet. Razriva ga svojim korijenjem. I ako je planet veoma mali, a baobaba ima u velikom broju, on će se rasprsnuti."

Ovaj se paragraf najčešće interpretira kao kritika nacističke Njemačke, pogotovo obzirom da je Saint-Exupery napisao Malog princa u izbjeglištvu u Americi 1942., u jeku Drugog svjetskog rata, no malo je potrebno da ga se protumači na jedan mračniji način. Opisujući kako izrastaju iz nevidljivog sjemena, pisac krivicu na zamišljenu zlobu koje god skupine baobabi već predstavljaju stavlja na okolnosti njihovog rođenja. Taj je stav u najmanju ruku zastario, a u najgorem slučaju tragično ironičan.

Poanta ove digresije nije da Malog princa predstavim u lošem svjetlu, već da podsjetim da koliko god on bio divan, sjetan, radostan, tužan, simboličan, istinit i još mnogo stvari, na momente je i potmuo i mračan. "Tajanstveno je mjesto zemlja suza." Na isti način kako je tu tminu vremena u kojem je nastao skrio iza bajkovite fabule i arhetipnih likova, često ispod radara prođe i taj centralni šovinizam ove knjige za djecu.
Razmotrite format: Mali princ je priča u kojoj jedan muški lik priča drugom o problemima sa svojom boljom polovicom. To je knjiga od muškarca za muškarce o tome kako biti muškarac. Unatoč onome što ste mogli pročitati u hrvatskom prijevodu, gotovo su svi likovi muški. Zmija je mužjak, lisica je u originalu lisac, svi stanovnici planeta koje mali princ posjeti su muži i svi ljudi koje sretne na Zemlji su muškarci. Čak i jeka iz devetnaestog poglavlja, koja nije ni pravi lik, ima muški glas. Jedini ženski likovi su cvijeće i to konkretno ruže*. Ruža kao simbol žene kako ih Exupery vidi.
Dakle radnja: u život malog princa uđe ta lijepa ali hvastava ruža koja mu zaokupi život i pomuti razum. Zbog njenog stalnog izvolijevanja koječega, mali se princ nesretan otisne u nepoznato i na putu nauči ponešto o vezama i ljubavi. Svi fest citiraju tu lisičju mudroliju "Bitno je očima nevidljivo", no sjeća li se itko konteksta? Ta epizoda sa pripitomljavanjem dolazi neposredno nakon one gdje mali princ vidi vrt sa tisućama ruža i počne jecati, shrvan saznanjem da njegova ruža nije toliko jedinstvena koliko je tvrdila. Nakon što pripitomi lisicu i obavijesti je da odlazi, ona ga uputi da prvo ponovo posjeti ružičnjak. Mali princ tada dođe do zaključka da ostale ruže nisu poput njegove jer su se on i ona međusobno pripitomili.
Tu se, dakle, otkriva autorovo stajalište: Sve su žene iste, a tvoja je naročita jedino utoliko što ste zajedno. Poražavajuć stav, pogotovo obzirom na ono što je napisao o prinčevoj ruži u osmom poglavlju. Ako su sve žene iste, njen opis kao slabe, lažljive i ohole prestaje biti karakterizacija i postaje stereotip. No Exupery tu ne staje!
Putujući svemirom, mali je princ zažalio što je napustio svoju ružu. Dolazi do sljedećeg zaključka:

"Tada nisam uopće ništa shvaćao! Trebao sam je cijeniti po djelima, a ne po riječima. Omamljivala me mirisom i nadahnjivala me. Nisam smio pobjeći... Trebao sam naslutiti nježnost iza njezinih nevještih smicalica. Ruže su tako pune proturječnosti! Ali bio sam previše mlad da bih ju znao voljeti."

U prijevodu: Brate, znam da kvoca ali izdrži. Nemoj je slušati, žene su da ih se gleda. Tako zreo muškarac postupa. Uostalom, sve su iste. Bolje da si s njom nego da si sam.
To je centralno počelo knjige. Na kraju krajeva, to je priča o nesretnoj ljubavi u kojoj je Exupery probao pomiriti svoj kompliciran stav ka ljepšem spolu sa iskrenom željom da bude vitez. Ima u njoj još toga, naravno, poput važnosti prijateljstva, vrijednosti truda i duhovnom rastu kroz istraživanje novoga, no u interpretaciji ne treba zanemariti ni okolnosti nastanka knjige, poput turbulentnog autorovog braka sa suprugom Consuelo. Oboje su redovito jedno drugome izvodili nevješte smicalice, i nisu si ostajali dužni što se tiče ljubavnih afera. Pa ipak, Exupery bi joj se uvijek vraćao, toj ruži nalik mnogim drugima u čijem je mirisu uživao, no ipak njegovoj. Rezultat je parabola upitne etičke vrijednosti ali, vjerujem, iskreno časne namjere.
I sada se opet moram referirati na novu adaptaciju ove vrlo bitne knjige. Kao okvirnu priču, za film su izmislili tu djevojčicu koju majka priprema da postane uspješna odrasla osoba, te koja upozna šašavog starog avijatičara koji joj priča o malom princu sa zvijezda. Zbunjuje me razlog postojanja tih dodatnih likova. Koliko vidim, postoje četiri mogućnosti zašto su ih izmislili i svaka je gora od prethodne: Mali princ je previše kratka knjiga za dugometražnu adaptaciju i htjeli su izvještačiti još radnje; scenaristi su uvidjeli da knjizi fali ženskih likova, smrtni grijeh za film u 21. stoljeću; još je netko skužio koliko priča malo cijeni ljepši spol i odlučio to na svoju ruku izmjeniti; te najgora opcija, autori filma ne vjeruju da djeca mogu pratiti radnju dječje knjige, te su izmislili lika koji će im sve objasniti.
Možda sam u krivu. Možda me film oduševi. No čudan je osjećaj strepiti da su obrusili zube sa Malog princa jer bi se netko mogao naći naduren.

* Uz iznimku cvijeta sa tri latice iz osamnaestog poglavlja, za koju sam autor kaže da je nevažna. Ona je tu da pomogne prenijeti jednu od sekundarnih tema knjige, onu o opasnostima zatucanosti.