utorak, 29. srpnja 2014.

We can't stop here. This is bat country.

Nema dugo da sam napisao par riječi o Batmanu u pripremi za nadopunjavanje mog znanja o tom liku i moguće prekrštenje u njegovog obožavatelja. Ako Vam se ne da čitati, sažeti sentiment je bio otprilike ovaj ali s mnogo više gorčine. Ali od kud dolazi ta gorčina?
Pitanje je to koje si je svojedobno postavio Buda ali umjesto da do odgovora dođem kroz dugogodišnji post, ja sam odabrao srednji put pive s Bobom. Na kraju krajeva, ako ti se strip ne sviđa, to je povod za indiferenciju, ne iritaciju. Zaključujem da u mom slučaju sve izvire iz toga što puno Batmanovih fanova ne voli Supermana i voli pričati o tome. Filmovi su samo povećali taj problem jer se sad u istu raspravu mogu uključiti i ljudi koji nisu nikad čitali stripove. Mogu samo misliti kako će biti nakon što Batman v Superman: Batman Forever dođe u kina.
Ali to nije razlog da hejtam Batmana, ne može on birati svoje obatžavatelje. Je li mi čitanje njegovih novih i starih pustolovina razgalilo srce i pomutilo razum do te mjere da sam ga zavolio? Saznajmo! Oprez, spojlam sve.
Batman: Black and White - Ovo je antologija kratkih Bat-priča. Ima čudnih, ima blesavih, ima dobrih, ima jebenih. Neke od njih bih izdvojio: meni se osobno najviše dopala The Devil's Trumpet, ta fora kad Gothamljani Batmana doživljavaju kao nadnaravnu avet mi je uvijek super. Petty Crimes Howarda Chaykina je isto zakon sto na sat jer izvodi satiru s puno ljubavi na račun Batmana. Konačna poanta iste je da u tim stripovima treba moći odvojiti pouku od priče jer potonja zna biti šašava - nešto što je apsolutno primjenjivo na moje probleme s ovim likom. Dead Boys Eyes ima zanimljivu ideju ali izvedba nije zvjezdana. Good Evening, Midnight uzima sve moje Bat-kritike i obavještava me da je u tome poanta. Dobar! Bent Twigs je sranje! A autor joj je Bill Sienkiewicz! Bill je očito htio napisati Bat-roman ali ga je netko žestoko zajebao angažirajući ga samo za kratku strip epizodu. Unatoč tome, priču nije odlučio skratiti ni za jedno slovo i tako je nastao ovaj đumbus nepreglednih didaskalija i oblačića. To bi se još i dalo nekako izdurati ali na žalost, gospodin Sienkiewicz je žestoko precjenio svoje sposobnosti kao pisca. To su slojevi nad slojevima sranja i ako ispod svega postoji nekakva poanta nikome se neće dati kopati do nje. Ova je epizoda mrlja na cijelom serijalu ali srećom su odmah poslje nje su stavili A Slaying Song Tonight da svima isperu loš okus iz usta. Ova je priča odlična i, na žalost, jedinstvena što se tiče Batman stripova koje sam ja pročitao. Radi ono što je Sienkiewicz (valjda) htio napraviti ali izvodi to savršeno. I dalje sam u šoku da je moguće u jednoj stranici od Batmana napraviti dobričinu koja konkurira Supermanu, a da njegova reputacija kao maderfakera ostane neokaljana. Savršeno. I još na brzinu: Bollandov An Innocent Guy nema poantu, Leavetaking se doima pogrešan (što prosječan Gothamljanin ne cjeni Batmana?), a The Third Mask je fakat slaba epizoda da bude zadnja u serijalu.
Black and White je dakle zakon u par navrata što bi u normalnim okolnostima bilo dovoljno. Čak i ja moram priznati da je velika većina Superman stripova šit ili meh. Dobre priče ne nastaju lako, naravno da će biti manjina. Međutim problem je sa ovim serijalom što funkcionira u mikrokozmosu Gothama. Batman je tu sasvim zadovoljavajuć lik jer ga nitko ne uspoređuje sa Supermanom, Zelenim lampašem ili nekim drugim od njegovih supermoćnih kolega. Dakle pročitavši ovo nisam progledao zašto je Batman takva udarnička ličnost DC svemira.
The Batman Adventures - Kako sam i očekivao, zakon. Sve ove priče su super za čitati, nema te depresive suvremenog Batmana koji se ne smije smijati i ima trenutaka za koje sumnjam da ćemo ikada više imati prilike vidjeti u novim Bat-stripovima ("Nije kasno! Još vidim dobro u tebi!"). Priče su zabavne, zlikovci su urnebes (pogotovo Mr. Nice, taj kralj je car) i cijela stvar je tip-top. Isto kao i Black & White, Batman je ovdje kralj svojega mikrokozmosa Gothama ali stvar tu funkcionira još bolje jer opušteniji ton stripa znači da su razlike u nivou supermoći između njega i fantastičnijih mu kolega odmah znatno manje osjetne. Batman stripovi uvijek, uvijek profitiraju kada nisu sasvim crni.
Night of the Owls - Hvalevrijedan pokušaj ali. Od tri serijala na koja se ovdje osvrćem, ovaj je jedini iz New 52 ere. Ideja je dobra: Batman otkriva ne samo da zna daleko manje o Gothamu nego što je mislio, nego i da se tukao sa sasvim nevažnim pijunima dok mu je pravi neprijatelj bio pred nosom, u potpunosti prevelik da ga sagleda. Tajno društvo sačinjeno od najmoćnijih i najstarijih gradskih obitelji se okomi na Batmana i rastavi ga na komade. Bruce Wayne se u neko doba mora zvjerski boriti ne za pobjedu nego za goli život.
Pa kako su onda sjebali? Zombiji. Opet zombiji, posvuda su zombiji, dosta više zombija. Tajno društvo, Court of Owls, ima svoje zombi-ubojice koje čuvaju u frižiderima dok ih ne koriste. Odmah se sjetim stripa 100 Bullets i tajnog društva iz istog, The Trust, čije su ubojice bile znatno elegantnije rješene. Tamo su, naime, njihovi agenti trenirali zatvorenike dok nisu postali strojevi za masakriranje i potom ih hipnotizirali da sve zaborave, dok ih ne reaktiviraju kad im zatrebaju. Stvar je odlično funkcionirala, i radije bih vidio da su je pokrali iz tog stripa nego zombije. Što je najgore, pri kraju priče jedan od ubojica postane superzombi da bi se Batman imao s kim šaketati 15 stranica. To nije poanta zlikovca koji je tajno društvo, oni bi trebali biti bez jedinstvenog lica! Već postoji Bane, fakat nikome nije trebao ovaj Owlman. 2/10, would not bang.
Znači zaključak je otprilike isti - Batman valja kao lik pod uvjetom da se razvedri i  kloni Justice Leaguea. Jok! Tako sam mislio, sve dok mi netko nije ukazao zašto Batman jest zakon i zašto je totalno konkurentan u Lizi. A taj netko... Je Superman, naravno :)
Dogodilo se, naime, da sam pogledao LEGO film. I pri nedavnom drugom gledanju, sve mi je postalo jasno kao dan! Ima scena u filmu gdje Zli drot napadne Šenulo kraljevstvo oblaka i neutralizira Supermana pomoću kaugume. Smješna scena, no uz to i savršeno ilustrira zašto je Batman opasan. Naime, kada se u fiktivnim pričama pojave neka neljudska bića poput vanzemaljaca ili vilenjaka ili demona ili kajgod, načelno ih se opiše po čemu su drukčiji od ljudi. Nadljudska snaga! Nadljudska brzina! Čarobne moći o kojima smrtnici samo sanjaju! To je sasvim logično, većina pisaca na kraju krajeva i jesu ljudi pa pišu iz svoje perspektive. Zato se ljudska vrsta koristi kao norma. U superjunačkim stripovima je to pogotovo smješno jer kad ti vanzemaljci izgube moći, obično postanu slabi poput običnih zemljanina... Iz nekog neobjašnjenog razloga. No svi ti fantastični junaci također dobiju i kobnu slabost koja ih može doći glave! Za Supermana je to kriptonit (ili kauguma, ili nešto još opasnije), za Martian Manhuntera vatra, za Spider-Mana pesticidi i tako dalje. Ali obični ljudi, budući da su norma, nemaju takve slabosti! Ne proizvode se meci koji ciljaju samo Batmana, ne postoji kristal koji buba Brucea Waynea. A Batman je najsposobniji drugi najsposobniji čovjek na svijetu! Zato je tako opasan za sve zlice i zato spada u Justice League.
Hvala, Supermane! :)

2 komentara:

Bob kaže...

https://www.youtube.com/watch?v=IUZEtVbJT5c

Mejo kaže...

https://www.youtube.com/watch?v=feuxF_0FOsI

:)