Tko o čemu, Mejo o Supermanu

Sučelivši se još jednom sa navodnim čeličnim argumentom za dosljednost filma Man of Steel sa stripovima u vidu činjenice da je Superman ono jednom u stripu smaknuo Zoda i još dvoje superzlikovaca kriptonitom, odlučio sam jednom zauvijek osporiti njegovu valjanost. Oprez, ovaj će post postati vrlo šmokljanski vrlo brzo!
Za neupućene, radi se o stripu Superman Vol 2 #22, koji je označio kraj trodjelne priče Supergirl Saga u kojoj je Superman otišao u džepni svemir koji je stvorio ovaj lik, ne bi li pomogao tamošnjem (dobrom) Lexu Luthoru i lokalnoj Supergirl da poraze pripadajuće super-kriptonce Zoda, Zaoru i Qulex-Ula koji su pobili sve preostale žitelje spomenutog univerzuma. Nakon žestoke borbe, jedini preživjeli bili su Superman i poraženi trio zlikovaca. Zaključivši da su preopasni da žive, i da je jedini u svemiru preostao da im sudi, Superman ih odluči smaknuti kriptonitom (zašto ih nije poslao u fantomsku zonu je ostao nerazjašnjeni misterij). Scenarist John Byrne se ovom dramom poslužio da kroz naredne nastavke pokaže kako odluka da zlikovcima okonča živote nastavlja moriti Supermana, ali činjenica da vjerojatno niste čuli za ovu priču je sama po sebi dovoljan dokaz da nije bila naročito bitna ni dobra. Ostala bi i dalje jednako opskurna da joj Man of Steel nije obnovio popularnost na račun toga što je presedan za Supermanovu supermoć ubijanja ljudi i, što je još važnije, kanonska je.
Opet za neupućene, u stripovima, pogotovo superjunačkim, se događaji ponekad ne dogode. Stalno izlaze posebna izdanja koja se odvijaju u nekim drugim stvarnostima, ne bi li autori dobili priliku ispričati šašave priče poput one gdje je superman star ili su ga odgojili vukovi, ili ga je Batman uspio istući. Urnebes. Superman u tim takozvanim Elseworlds publikacijama svako malo ucmeka nekog blesana ali te incidente obožavatelji mogu otpisati na račun toga što dotične priče nisu kanonske, pa se nisu zapravo dogodile (za razliku od standardnih izdanja koja jesu?). Superman Vol 2 #22, međutim, jest kanonska priča i utoliko je u očima nekih pametnjakovića postao neosporiv dokaz da je Man of Steel vjerna adaptacija. Do sad sam čuo nekoliko protuargumenata, svi jednako mlitavi:
• Budući da je to bio umjetni Zod iz umjetnog džepnog svemira, to što ga je Superman ubio ne nosi ništa veću težinu nego da je ubio neprijatelja u video-igrici. – Ne prema stripu; žitelji džepnog svemira se doimaju kao potpuno normalni ljudi.
• Ta priča više nije kanonska. – Budući da svemir DC stripova svakih pet minuta pogodi neka kataklizma koja ga fundamentalno promjeni, neki fanovi tvrde da je trenutačni status quo takav da se spomenuti incident nije nikada dogodio. Kakve ima veze i da priča nije kanonska? Godinama je bila.
• Marš u k***c! – Nedolično obožavatelju Supermana.
Postoji, na sreću, protuargument koji će potpuno pokopati tog mrtvog Zoda, a to je ovaj:

Da, ta priča je kanonska. Pa što?

I adendum:

Najbolje Superman priče nisu kanonske.

All-Star Superman, Kingdom Come, cijeli serijal Superman Adventures, Superman: Birthright i još šačica bisera su izvan kanona DC stripova. I to uopće nije bitno. Zašto? Jer Superman, izmišljeni lik, ima jednu pravu moć koja se manifestira i u stripovima i u stvarnom svijetu: da svojim djelima potakne ljude da budu bolji i da budu bolji prema drugima. A to ne radi kada je turoban zato što je zlikovac iz druge dimenzije mrtav ili kad ga neki drznik hipnotizira pa je zao dok ga Justice League kolektivno ne udari u glavu, nego dok nesebično pomaže drugima i ne traži ništa zauzvrat. I ako Man of Steel nije potaknuo ljude na zajedništvo nego na prepiranje, onda to nije Superman film.