Ako ste vidjeli trailer, u načelu znate što čovjek može očekivati od ovakvog filma: čarobne Transformerse, kompjutorske grozote koje se dva sata šoraju dok si glupani guraju kokice u facu. Film, zapravo, ta očekivanja ispuni i nadmaši: robotski bogovi, goleme zmijurine koje rigaju vatru, kozmički demoni, svijet mrtvih, sfinge, klopke, čudovišta, vradžbine i romansa; ovaj film ima sve! Kao proizvod za masovnu potrošnju, film je hvalevrijedno odradio svoj posao.
Ali postoji izreka u Hollywoodu, koja glasi: "If the scene is about what the scene is about, you're in deep shit."
To znači da ono što jedan zanatski posao izdigne u taj prestižni status umjetničkog djela jest dubina. Slojevitost. Supstanca. Dobri filmovi (i ne samo filmovi) uz radnju također pričaju o još nečemu. Sjećate se toga iz osnovne škole i teorije književnosti - pričam o temi.
Koja je onda tema Bogova Egipta? Na to će nam pitanje odgovoriti nimalo suptilan simbolizam filma, ali i vrijeme u kojem je napravljen. Svaka je umjetnost, na kraju krajeva, produkt svoga vremena - čak i ona koja postane bezvremensko remek-djelo.
Daklem, u filmu se radi o tome kako na tron Egipta zasjedne bog Set - dvolični hvalisavac koji drži bogatstvo mjerilom čovjeka, prezire siromašne, te u neko doba na plećima potlačenih izgradi golemi toranj. Tvrdi da će Egipat opet učiniti velikim, no njegova vladavina postane nemilosrdna oligarhija u kojoj je zagrobni život pravo samo bogatih. Lovatori obožavaju njegov režim.
Među potlačenim normovima su i dvoje običnih ljudi, Bek i Zaya. Zaya je velika pobornica boga Horusa, i drži da ih on može osloboditi tog govnara Seta. Bek je apolitičan, te drži da su svi bogovi govnari kojima nije stalo do puka. No kada Zaya pogine, te momak vidi kakvo je sranje živjeti u takvoj plutokraciji, Bek pristane preko kurca pomoći Horusu da se potuče sa Setom, pod uvjetom da ovaj oživi njegovu svježe mrtvu djevojku.
Spomenuti Horus je, s druge strane, tek uz potporu običnog čovjeka Beka spreman razbiti pičku toj pičci Setu! Naoruža se čarobnim artefaktima i božanskim saveznicima, mogli bismo reći kabinetom: jednim turbo lumenom planerom, te jednom osjećajnom menadžericom za odnose s javnošću. Potom napravi juriš na Setovu piramidu, te promptno bude poražen jer Bek otkrije da je Horusovo predizborno obećanje bilo lažno, te mu uskrati svoju podršku. Tek kada pomoću magije porazgovara sa mrtvom Zayom, te čuje njen govor kako Horus nije savršen ali može biti dobar vođa, Bek ipak odluči dati Horusu još jednu šansu.
U konačnom obračunu, međutim, Set opet nadvlada tog osvetoljubivog, svojeglavog Horusa. Tek kada se u trenutku sudbine ovaj ne odrekne svojih hirova i sebičnih težnji za odmazdom, te posveti onome što mu je prava zadaća - zaštita svojeg naroda - ponovo mu se vrati cijelokupna snaga božanskih moći, te on ipak razbije pičku toj pičci. Kao šećer na kraju, glavni Setov pristaša tokom zadnje šore dozna da je i njemu odsječen ulaz u život vječni jer bog kojem je odlučio dati svoj glas ne mari za nikoga osim za sebe. Horus proglasi Egipatsko kraljevstvo meritokracijom u kojoj se zagrobni život zaslužuje dobrim djelima. Zaključuje to riječima: "What we do, how we act in this life matters!"
Dakle iz toga je upravo sumnjivo lako iščitati neke aktualne teme. Kako ja to vidim, film upozorava na opasnosti Trumpove kandidature, jer bi njegova pobjeda pretvorila SAD u oligarhijsku moru. Urshu, Setov bogati arhitekt, je predstavnik klase ljudi koji bi profitirali time, jedini kojima bi zagrobni život (ovdje simbol općenitog blagostanja) bio dostupan. Lik Horusa, s druge strane, do kraja filma postane simbol realnog političara kakvog bi birači trebali zahtjevati - nesavršen, ali u konačnici čovjek koji želi stupiti u Ovalni ured iz želje da bude sluga naroda, ne iz vlastitih sebičnih ambicija. Zaya je birač koji vjeruje u izborni proces i demokraciju - otvoreno staje iza kandidata u kojeg vjeruje, te mu je čak voljna oprostiti kada podbaci. Bek je apolitični pesimist koji ne glasa, te se potom žali da se ništa nije promijenilo novim izborima. Film potiče na otpor prema Trumpu i poziva na aktivnije uključenje u ovu vrlo kontroverznu predsjeničku utrku, te radi to veoma subverzivno - kroz medij glupog akcijskog spektakla, žanra koji masovno privlači debele imbecile iz Trumpovog tabora. Dok si oni trpaju kokice u ždrijelo, film ih bombardira nimalo suptilnim vizijama života u Trumpovoj Americi, te ih dresira da potraže drugu opciju. Bombastična akcija dopušta tim nimalo suptilnim porukama da ostanu u drugom planu, a ipak budu dovoljno jasne da ih glupani registriraju.
Dakle kritičari su u pravu kada kažu da su Bogovi Egipta glup, glasan i Amerikaniziran košmar od filma koji se može dopasti samo najnižem mogućem nazivniku publike. Jedino što ne kuže da je u tome poanta. Ako Trump ne bude izabran za idućeg američkog predsjednika, to će biti isključivo zahvaljujući ovom filmu!
Mislite da je kontroverzno pitanje manjka egipatskih glumaca u ovom filmu bilo stvar previda? John Q. Public iz Alabame ne bi išao gledati film pun smeđih ljudi. Ali ići će gledati film sa likom iz Game of Thronesa.
Za kraj bih dodao da Bogovi Egipta također apsolutno funkcioniraju kao film čak i ako odbijete išta naučiti. Šore su fora, radnja je koherentna i dosljedna, likovi su arhetipni i solidni, a priča završava elegantno - svi likovi koji nešto nauče i tokom filma se promijene izađu kao pobjednici, a jedino Set i bogataš Urshu odbiju išta naučiti i budu poraženi. Dizajn je grandiozan i na momente impresivan, pogotovo scene sa Raovom lađom, te film izgleda veoma naročito i svojstveno, nenalik ijednom drugom kojega se mogu sjetiti.
Ali ja volim zlatnu boju, tako da sam možda jedino po pitanju ovog zadnjeg subjektivan :)
ADENDUM: OK, lijepo je znati da nisam jedini na svijetu koji je skužio o čemu je riječ - dvojica smo! :P
