Up the Irons! Up forever!

U danima duge kose i loših odluka, znalo mi je neopisivo ići na živac kad bi me ljudi vidjeli u Iron Maiden majici i odmah donjeli neke krive zaključke o meni. Načelno te da sam metalac, da slušam Maidene i da mi je Fear of the Dark vjerojatno njihova najdraža pjesma. Suludo.

S tim na umu, moj se odnos naspram Maidena tokom vremena promjenio. Od bebinog prvog metal benda i obavezne lektire svih nadobudnih mladih metalaca, postali su izvođači koje rado slušam bez pritiska junior-klasizma. Unatoč tome, Fear of the Dark je i dalje bez veze.

Maideni imaju te popularne standarde u vidu metal-balada; pjesama koje imaju lagane uvode od 5 minuta i opake riffove kad su svi već zaspali. Što se mene tiče, ta filozofija nije nikad požnjela poželjne plodove: The Number of the Beast, Killers, Hallowed Be Thy Name, zatupljujući Dance of Death, već spomenuti Fear of the Dark... Sve bez veze. Ono đubre Journeyman čak počne mlako i nastavi tako do kraja. Jedina* iznimka je Run to the Hills, ali ta počne opasno i popne se u nasilno. U usporedbi sa hitovima koji ne gube vrijeme poput Can I Play with Madness, Bring Your Daughter... to the Slaughter, The Wicker Man, jebačkim Aces High i nenadjebivim Be Quick or Be Dead balade uvijek gube! Tako da te molim, Dickinsone, začepi i pjevaj!

* Okej, Afraid to Shoot Strangers je mali biser ali samo zato što Dickinson brzo začepi i da Murrayu da spali gitaru golim prstima, i zato što Harris sam sebi uskače u usta s tekstom.